sokratovska ironija?

Vlastos razlikuje dva oblika ironije:

a)      jednostavna ironija, kojom se nešto ne izriče u svom običnom značenju, već aludirajući na nešto posve drugo, i to tako da ono što se izriče postaje krivo ako se shvati u običnom značenju

b)     ”složena ironija” je ona u kojoj ”ono što je rečeno u isti mah i jest i nije ono što je mišljeno: površinsko značenje je mišljeno da bude istinito na jedan način, a lažno na drugi.” Upravo je to značenje te složene ironije, koja se smatra Sokratovim izumom, i koja je pridonijela oblikovanju ”zapadno-europskog senzibiliteta”.

Pročitajmo važnu Patočkinu stranicu: ”U stvarnosti, ironija nam se nadaje iz dvojakosti Sokratova života, iz dvoznačnosti svega što čini i kaže i smisao toga proizlazi opet iz onoga što bismo mogli nazvati Sokratovom transcendencijom. Sokrat je, s jedne strane, nazočan u istom moralnom svijetu koji obitavaju i ostali – on isto tako poznaje njegova mjerila i njegove pojmove, poznaje ovaj život, ispunjen je njime; a s druge strane, međutim, njegova ga je filosofska misao primorala na to da svim tim pojmovima dade drugi smisao, da onkraj njih vidi drugu dimenziju od one unutar koje se kreću ostali. S tim nam je već određena prvotna odredba ironije, odnosno dvojakost: kad Sokrat i njegovi drugovi misle i govore o dobru, ne misle i ne govore isto; a ta razlika, s druge strane, nije puka terminološka razlika jer iza nje stoji prevrednovanje vrijednosti koje želi ujediniti sve ono čemu čovjek – pa čak i nesvjesno – na kraju krajeva teži. Stoga se nesporazum ne može nadići nikakvim terminološkim ili kakvim drugim izvanjskim zahvatom. Sokratovska se ironija nadaje jednostavno time da cijeli ljudski život za njega postaje pitanje – koje uvijek i nužno vidi u dvojnoj perspektivi: s jedne strane u onoj naivnoj, koja pokazuje bez promišljanja, a s druge u onom obliku koje proizlazi iz temeljnog istraživanja cilja života u njegovoj složenosti.”

Patočka se približio atenskom filosofu … i time da je živio u sukobu s totalitarnim režimom te je dramatično skončao život što je dovelo do toga da ga se prozvalo ”Praškim Sokratom”. Evo njegovih zaključaka: ”Sokratova je ironija ozbiljna; svaka ironija, svaka jednostavna dvoznačnost, ima temelj u činjenici da je pravi smisao drugi od onog kakav se izvorno pričinja i kakav se pojavljuje u promjenama tog smisla. Sokratova ironija uključuje u tu operaciju cijeli život i naznačuje da je u tom životu važno nešto drugo od onoga što se na prvi pogled pričinja i to onima koji misle da su ga shvatili. Stoga je ta ironija u svojoj srži pedagoška i učiteljska sila. Primijetimo da se, na primjer, dijete zapravo nalazi u svijetu odraslih skoro uvijek u ironičnoj situaciji. Zašto se zapravo smijemo djetetu kad prvi put ulazi u naš svijet, kad tetura, kad uči govoriti? Kad pomislimo na to, da – čak u najboljoj namjeri tog našeg smijeha, ipak ima u tom smijehu sjena ironije: znamo da ono što je djetetu tako ozbiljno nije još uvijek prava ozbiljnost, poznamo mijene smisla koje su djetetu još nepoznate. Nešto slično je i jedan vid Sokratove ironije: ironija odraslijeg od odraslih.” (Giovanni Reale 2000.)

Sokratova je ironija odraslija od prosvjetiteljske punoljetnosti kao ”izlaska iz samoskrivljene nezrelosti” (Kant), i to zato što se kreće u još jednoj dimenziji iz koje se naša stručna jednodimenzionalna znanja vide kao doduše vrlo važna, ali ne baš toliko važna. Bljeskovi te druge dimenzije ”vječnog” u ”sadašnjosti” čine ono ”pjesničko” (višeznačno, višedimenzionalno) u ”povijesti” (jednodimenzionalnom protoku vremena) (Foucault).

Friedrich Schlegel tvrdi da se ironijom izražava beskonačna napetost između konačne svijesti i beskonačne istine: sokratovska ironija stvara u nama osjećaj ”nepomirljivoga sukoba između bezuvjetnoga i uvjetovanoga, nemogućnosti i nužnosti potpunog priopćavanja”. Ironija ostaje istinska obveza filosofije koja nema pretenzije izraditi apsolutni sustav mišljenja, nego insistira na dialoškom promišljanju u kojem svaki novi odgovor izaziva opetovano pitanje, svaka tvrdnja obogaćuje se protutvrdnjom, a proces promišljanja ostaje otvorenim jer ”posvuda, gdje se nesustavno filosofira u živim ili pisanim razgovorima, treba provoditi i poticati ironiju”… Sokratovskom ironijom po Schlegelovom tumačenju dolazi do izražaja svijest o konačnosti egzistencije, ograničenosti ljudskog znanja i omogućuje se kritička distanca od svakog dogmatističkog svjetonazora… Dobro u svojoj punini simbolizirano je ironijom sokratovskog neznanja i o njemu se govori samo na metaforičan način. Platon je cijelo vrijeme u Sokratu dialogičaru i dialektičaru vidio simbol istodobno za stvarnost i za neizrecivost onoga što je posve jednostavno nazivao ”dobrim”. (Jure Zovko 2006.)

Svaka ironija živi od višeznačnosti govora, pa će, usput rečeno, predstavljati pravi izazov za bilo koji Turingov test – kako programirati računalo da prepozna kada iskaz znači to što eksplicitno iskazuje, a kada ima upravo suprotno značenje? Stoga ironija postavlja stalne zamke svakom jednodimenzionalnom razumu. Prepoznavanje ironije uz eksplicitno značenje teksta traži i razumijevanje implicitnog konteksta, a to zahtjeva sudjelovanje i uživljavanje u situaciju sugovornika. Na taj način ironija obrće pažnju s doslovne jednoznačnosti nekog iskaza na cjelinu koja mu daje smisao, i zato filosof ironizira.

”Filosof ironizira”, govorio je Sokrat. U gotovo svim se Platonovim dijalozima zrcali ta ironija koja, prema Sokratu, prati svako ozbiljno promišljanje, do te mjere da nemali broj filosofskih rasprava nalikuje na prave scene iz komedije. Važno je ne poistovjetiti sokratsku ironiju s vježbama nekog satiričkog duha ili sa željom za ocrnjivanjem. Prema opasci Romana Guardinija:

”Sokratova ironija ne teži diskvalifikaciji drugoga, već mu želi pomoći. Želi ga osloboditi i otvoriti istini. Njegova ironija pokušava stvoriti nelagodu i napetost u čovjekovoj nutrini kako bi odatle krenuo očekivani pokret kod samog sugovornika, a ako njemu ne može pomoći, možda će zato ostaviti utisak na slušatelja.”

Ne zaboravimo, Sokrat se često suočava s opasnim protivnicima, ”profesionalcima” znanja i elokvencije koji ga nikad ne dočekuju nespremni. To su umješnici koji imaju odgovor na sve i koji ne poznaju oklijevanje onih sa skrupulama što preispituju vlastita mišljenja. Njihov hod nikada nije nesiguran: sigurni u sebe kroče putem kojeg smatraju kraljevskim. Sokrat je naprotiv čovjek koji se preispituje, koji se ne da zatvoriti ni u kakav sustav, koji odbija da ga se drži za nešto što nije… Sokratovi sugovornici poput Hipije koji sve umije napraviti, Protagore koji se smatra učiteljem vrline, Trasimaha ili Kalkila koji misle da mogu stvoriti moral ili politiku koji se zasnivaju na ”pravu” jačega, oni nisu ironičari, već naprotiv, ozbiljne su to osobe, zapravo osobe koje sebe shvaćaju ozbiljno kako bi ih i drugi tako shvatili. Ali je njihovo ozbiljno lažno-ozbiljno, ozbiljno koje nije na ozbiljan način ozbiljno. I upravo to napada Sokratova ironija… Kao što je rekao V. Jankelevitch:

”Sokratovska ironija je ispitivačka ironija; Sokrat svojim pitanjima rastvara masivne kosmogonije Jonjana i Parmenidov zagušujući monizam. Primijetimo najprije da je Sokrat sofist, baš kao što je Prometej ‘titan’; ali to je sofist koji je ‘skrenuo na krivi put’, sofist koji se ruga sofistici (kao i znanosti o meteorima). Na jednog sofista, sofist i pol: Sokrat osujećuje neumjesnost te eristike… Sokrat je savjest Atenjana; njihova loša i dobra savjest istovremeno. Zapravo, u njegovoj ulozi vidimo raskorak tipičan za učinke ironije…”

Sokratova ironija sastoji se u tome da se ozbiljna čovjeka uhvati u njegovu vlastitu klopku, pokazujući mu da ta ozbiljnost počiva na neznanju koje nije svjesno da to jest. Bergson smatra da: ”Ironija koju nosi sa sobom ima za cilj odstraniti mišljenja koja se nisu podvrgla promišljanju, te posramiti ih stavljajući ih u kontradikciju sa samima sobom.” …

Dakle, Sokratova ironija je ozbiljna, baš kao što je njegovo neznanje mudro, ona ide do kraja vještine koju pokazuje sofist kako bi ukazala na njezinu ispraznost i kako bi je uhvatila na djelu kada sama zapada u kontradikciju. … Postojanje je ograničeno i nesavršeno, ali čuva u sebi neke tragove Dobra i savršenosti; ključno je da se ne uzima manje za više niti više za manje. Sokratovska se ironija smješta u toj pukotini u kojoj se nalazi čovjek, ona nije ni potpuno jasna ni potpuno mračna samoj sebi, zato i nastavlja ukazivati na tamu u srcu svjetlosti i svjetlo u srcu tame na taj način da sugovornik nikada ne bude zadovoljan samim sobom ni stvarima oko sebe. Sokratovska ironija svodi lažnu sigurnost na pravu mjeru i, ukazujući na njene uzurpatorske pretenzije, hvata sugovornika u njegovu vlastitu mrežu. Ironija se hvata u koštac sa svim onim što o postojanju govori u terminima zatvorenih koncepata i sustava, svim onim što želi okameniti postojanje zatvarajući ga unutar vrlo uskih granica objektivnog razmišljanja: ona ukazuje na nemoć lažnih moći. Sada je jasno zašto je Kierkegaard mogao približiti ironiju religioznom osjećaju i napisati: ”Ironija se javlja kada se neprestano povezuju osobine ograničenog svijeta s neograničenim etičkim zahtjevom i kada pustimo da iz toga proizađe kontradikcija.”

Dakle, upravo u sokratskoj ironiji istinski pronalazimo osobnost postojećeg, koja izmiče svim pokušajima klasifikacije. I tako, nemogućnost da povijesno odredimo Sokrata, da skiciramo vjernu sliku njegove osobe i njegove misli nije nevažna osobina ironije ”jednog” Sokrata koji se ”ne da”, koji izmiče našim utješnim klasifikacijskim kategorijama i naporima povjesničara ili stvaratelja raznih sustava koji bi željeli definirati Sokrata na siguran i čvrst način i samim time, treba i to reći, ograničiti ga i učiniti ne-sokratovskim. Dakle, prirodno je da je Kierkegaard, nakon insistiranja na značaju Sokrata kao iznimnog mislioca, insistirao i na dubinskom smislu njegove ironije. Ironija se javlja, kaže, kada Sokrat ”želi staviti ono beskonačno u prvi plan”. Sokrat je za Kierkegaarda tip mislioca koji je shvatio da je ”patetika za koju ne jamči komičnost čista iluzija, a da komičnosti koja nema ekvivalenta u patetici nedostaje zrelost.”

Sokrat se nije trudio postati profesor, niti kipar, niti plesač; podučavao je druge onome što već svi znaju, ili točnije onome što bi trebali znati. Sokratovo je podučavanje, dakle, ironično u svojoj biti jer nam želi pomoći da pronađemo ono što posjedujemo, da otkrijemo ono što imamo, da nas se stavi u prisutnost bliskosti i da nas se odvede prema putu jednostavnog i trenutnog. Sokratovska nas ironija, dakle, suočava s paradoksom naše sudbine i omogućava nam da zaobilaznim putem dolazimo do početne točke koja nije ništa drugo do mi sami. … Daleko od običnog smijeha ili lakrdije, smješta nas u samo srce ozbiljnosti u onoj mjeri u kojoj od nas traži polaganje računa. … Zbog toga nije izraz rušilačkog nihilizma, već znak zahtjeva za čistoćom: to objašnjava da ako Sokratova ironija produljuje svoj kredo neznanja, ona u isto vrijeme najavljuje majeutiku, kroz nju i u njoj istinski ozbiljno ruga se ozbiljnome… Kao što je rekao Kierkegaard: ”Ironija nije istina, nego put.” …

Kad i optužuje ljudske postupke, ironija to čini u onoj mjeri u kojoj se oni lažno predstavljaju za božanske… Pascal je rekao da ”rugati se filosofiji znači zaista filosofirati.” Time je želio kazati da se istinska filosofija nalazi unutar nemirne čovjekove potrage za istinski ozbiljnim, a ne u filosofskim sustavima koji misle da imaju posljednju riječ mudrosti… (Jean Brun 1960.)

Literatura:

  1. Giovanni Reale, Sokrat – K otkriću ljudske mudrosti, Zagreb 2003., str.175.-178., preveo: Luka Boršić, izvornik: Giovanni Reale, Socrate – Alla scoperta della sapienza umana (2000.)
  2. Jure Zovko, Ogledi o Platonu, Zagreb 2006., str. 106., 110.
  3. Jean Brun, Sokrat, Zagreb 2007., str. 85. – 94., prevela: Beata Vrgoč Turkalj, izvornik: Jean Brun, Socrate (1960.)
Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s