fenomenološki pristup? (ulomak iz Bert Hellinger, Ordnungen der Liebe)

Dva kretanja vode uvidu. Jedno poseže i hoće nešto dotad nepoznato zahvatiti, dok ga ne shvati i dok to ne postane raspoloživo. Te je vrste znanstveno nastojanje, i znamo koliko puno je ono promijenilo, osiguralo i obogatilo naš svijet i naš život.

Drugo kretanje nastaje kad tijekom tog posežućeg nastojanja zastanemo i pogled upravimo ne više na neko određeno shvatljivo, nego na cjelinu. Pogled je, dakle, spreman mnoštvo pred sobom istodobno uključiti. Upustimo li se u takvo kretanje, primjerice pred licem nekog krajolika ili nekog zadatka ili nekog problema, primjećujemo kako nam pogled postaje istodobno i prazan i pun. Jer punina može sebe izložiti i nju se može podnijeti samo ako se najprije izuzme od pojedinačnoga. Stoga zastajemo u posežućem kretanju i malo se povlačimo, dok ne dosegnemo onu prazninu koja može izdržati puninu i raznolikost.

To kretanje koje najprije zastaje, pa se vraća natrag, nazivam fenomenološkim. Ono vodi do drugih uvida nego li posežuće, znanstveno spoznajno kretanje. No, oboje se nadopunjuju. Jer i pri posežućem, znanstvenom spoznajnom kretanju moramo ponekad zastati, te upraviti pogled od uskoga u širinu i od bliskoga u daljinu. A i fenomenološki stečen uvid također treba potvrdu u onom pojedinačnom i u onom sljedećem.

Na fenomenološkom se spoznajnom putu sebe iznutra izlaže jednom horizontu raznolikosti pojava, bez da se između njih bira ili da ih se vrednuje. Takav spoznajni put iziskuje stoga jedno bivanje praznim, kako s obzirom na ranije predočbe tako i s obzirom na unutarnja kretanja, bila ona osjećajne, voljne ili prosuđujuće vrste. Pozornost je pritom podjednako usmjerena i neusmjerena, sabrana i prazna.

Fenomenološko držanje iziskuje napetu spremnost na djelovanje, ali bez izvršenja. Kroz tu napetost postajemo u najvišoj mjeri sposobni i spremni za opažanje. Tko izdržava tu napetost nakon nekog vremena iskusi kako se mnoštvo unutar onog horizonta slaže oko jedne sredine, i iznenada spoznaje neku povezanost, možda neki red, neku istinu ili korak koji vodi dalje. Takav uvid kao da dolazi od izvan, doživljava se poput poklona i u pravilu je ograničen.

hellinger3

Bert Hellinger (1925.)

Prva pretpostavka za takvo iskustvo uvida je gubitak namjere. Tko ima namjere dodaje zbilji nešto vlastito; možda je hoće promijeniti prema nekoj unaprijed stvorenoj slici, možda hoće tom slikom utjecati na druge i uvjeriti ih. No, pritom se drži kao da je on naspram zbilje u jednom nadmoćnom položaju, kao da je ona objekt za njegov subjekt, a ne da je, obrnuto, on objekt zbilje. Tu biva jasno koje se odricanje od nas zahtjeva, kada odustajemo od svojih namjera, osobito dobrih namjera. I to posve bez obzira na to da takvo odricanje zahtjeva i mudrost, jer, kao što nam iskustvo pokazuje, ono što činimo u dobroj namjeri, ili čak u najboljoj namjeri, često škodi. Namjera nije nadomjestak uvidu.

Druga pretpostavka za takav uvid je gubitak straha. Tko se boji onoga što zbilja iznosi na vidjelo, stvara naočnjake. A tko se boji onoga što drugi ljudi misle i čine, kada on kaže to što opaža, taj se zatvara za daljnji uvid. A tko se kao terapeut boji suočiti sa zbiljom nekog klijenta, primjerice sa zbiljom da je ovome tek malo vremena ostalo, taj stvara jedan drugi strah, jer on vidi da terapeut nije dorastao toj zbilji.

Gubitak namjere i straha omogućuje sklad sa zbiljom, kakva jest, pa i s njenom zastrašujućom, obuzimajućom i užasnom stranom. Stoga je terapeut u skladu sa srećom i nesrećom, nevinošću i krivnjom, zdravljem i bolešću, životom i smrću. No, baš iz tog sklada zadobiva on uvid i snagu suočiti se s onim lošim, i to ponekad obrnuti u sklad s tom zbiljom. …

U filosofskoj se fenomenologiji radi o tome da se opazi ono bitno iz obilja fenomena, tako da im se potpuno, kao svojom najvećom površinom, izložim. To bitno izranja iz skrivenosti iznenada kao u bljesku, i uvijek daleko nadilazi ono što mogu zamisliti, ili što bih mogao logički zaključiti jer proizlazi iz premisa ili pojmova. Ipak, ono nikad nije potpuno. Ono ostaje omotano skrivenim, baš kao svako biti s onim ništa. …

No, ti uvidi nisu zadobiveni jedino o filosofskim zapažanjima i filosofskim primjenama fenomenoloških spoznajnih puteva. Ovdje se tražio još jedan drugačiji pristup, kojega nazivam znanje kroz sudjelovanje. Taj se pristup otvara u obiteljskim konstelacijama, kada se događa na fenomenološki način, … pod uvjetom da su kako terapeut tako i klijent i predstavnik pripravni, bez namjere i bez straha, bez obaziranja na neku raniju teoriju ili iskustvo, suočiti se sa zbiljom koja prodire na vidjelo i prihvatiti je onakvu kakva jest. To je, pak, na psihoterapiju primjenjeno fenomenološko držanje. I ovdje će se uvid zadobiti kroz odustajanje, kroz povlačenje od namjere i straha, te kroz pristajanje na zbilju kakva se pokazuje. Bez takvog fenomenološkog držanja, dakle bez pristajanja na ono što se pokazuje, bez da se to preuveličava ili umanjuje ili hoće razjasniti, ostaju obiteljske konstelacije površinske, lako zablude i imaju malo moći.

ulomak iz Bert Hellinger, Ordnungen der Liebe, 2001., str. 19.-24., preveo: ja

(najprije objavljeno na pjaceta.com: Uvid kroz odustajanje)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s