Mehanički svemir kojega smo naslijedili od fizike devetnaestog stoljeća bio je … golemi stroj upravljan vječnim zakonima. Početno se smatralo da ga je načinio Bog, i pokrenula ga njegova volja, te se neiscrpno kreće po njegovim nepromjenjivim zakonima. Ta bi se vječna mašinerija trebala kretati zauvijek, baš kao što se kretala oduvijek, na potpuno deterministički i predvidiv način; ili barem na način koji bi u načelu bio potpuno predvidiv nekoj nadljudskoj sveznajućoj inteligenciji, kad bi takva postojala.
Za velikog francuskog fizičara Pierrea Laplacea i mnoge znanstvenike nakon njega više nije bio potreban Bog da navija ili pokreće stvari. Postao je nepotrebna hipoteza. Preostali su njegovi univerzalni zakoni, ali više ne kao zamisli u njegovom vječnom umu: nisu imali krajnji razlog za postojanje, bili su bez svrhe. Sve, pa i fizičari, postalo je neživa tvar koja se kreće u skladu s tim slijepim zakonima…
Od znanosti devetnaestoga stoljeća naslijedili smo također i jedno veliko evolucijsko gledište, vrlo različitog duha od vječnog svemira fizike… Većina nas, modernih ljudi, tijekom svog odrastanja i obrazovanja je implicitno ili eksplicitno prihvatila oba modela stvarnosti: i fizikalnu vječnost i evolucijski proces…
Evoluiraju li prirodni zakoni? Ili fizička stvarnost evoluira dok prirodni zakoni ostaju jednaki?…
Rupert Sheldrake (1942.)
Voda vrije na isti način u Škotskoj, Tajlandu i Novoj Gvineji, a i bilo gdje drugdje… Zametci pilića se razvijaju na uglavnom isti način gdje god da se oplođeno kokošje jaje inkubira pod primjerenim uvjetima. Uglavnom pretpostavljamo da se sve te stvari događaju zato što na prikladne tvari, uz prikladne fizikalne i kemijske uvjete, utječu prirodni zakoni – zakoni koji su nevidljivi i neopipljivi, pa ipak prisutni svugdje i uvijek. Postoji red u prirodi, i taj red počiva na zakonu.
Ti su pretpostavljeni prirodni zakoni nekako neovisni o stvarima kojima upravljaju. Na njih ne utječe što ljudi misle, pa čak ni što znanstvenici misle. Kristali šećera oblikovali su se savršeno dobro (koliko znamo) prije nego su organski kemičari pronašli strukturu molekula šećera i prije nego su kristalografi pronašli strukturu kristala; zapravo su se savršeno dobro oblikovali i prije nego je bilo ikakvih znanstvenika. Znanstvenici mogu više ili manje točno opisati zakone koji upravljaju oblikovanjem tih kristala, ali zakoni imaju neko objektivno postojanje neovisno o ljudima, pa čak i neovisno o trenutnom postojanju samih kristala. Oni su vječni. Postojali su prije nego se prva molekula šećera pojavila igdje u svemiru. Zapravo, postojali su i prije nego je uopće bilo svemira – oni su vječna stvarnost koja potpuno nadilazi prostor i vrijeme.
Pojam prirodnog zakona je … zasnovan na analogiji s ljudskim zakonima, koji su obvezujuća pravila ponašanja propisana od autoriteta i protežu se na područje suverenove moći. U sedamnaestom je stoljeću metafora bila posve eksplicitna: prirodne je zakone postavio Bog, Gospodar svega stvorenoga. Njegovi su zakoni bili nepromjenjivi, njegove uredbe vrijede svugdje i uvijek.
Mada mnogi više ne vjeruju u takvoga Boga, njegovi su ga univerzalni zakoni nadživjeli do danas. Ali, zastanemo li da bismo im razmotrili narav, ti zakoni ubrzo postaju tajanstveni. Oni upravljaju s tvari i gibanjima, ali sami nisu tvarni niti se gibaju. Ne može ih se vidjeti niti izvagati niti dotaknuti; leže izvan područja osjetilnog iskustva. Potencijalno su prisutni uvijek i svugdje. Nemaju nikakvog fizičkog izvora niti porijekla. Zapravo, čak i u odsutnosti Boga, oni još uvijek dijele mnoge od njegovih tradicionalnih svojstava. Sveprisutni su, nepromjenjivi, univerzalni i samoodrživi. Ništa im nije skriveno, niti leži izvan njihove moći.
No … kako bismo mogli znati da su prirodni zakoni postojali prije nego je postao svemir? Ne možemo se nadati da ćemo to ikad dokazati pokusom. To zacijelo nije ništa više od metafizičke pretpostavke. Pa ipak, tu pretpostavku većina znanstvenika, uključujući evolucijske kosmologe, uzima za zajamčenu, pa je inkorporirana u zdrav razum modernoga svijeta… Pretpostavka da su prirodni zakoni vječni posljednje je preživjelo naslijeđe stare kosmologije. Rijetko smo [je] uopće svjesni… Obratimo li, pak, pažnju na tu pretpostavku, možemo vidjeti da je ona tek jedna od nekoliko mogućnosti. Možda su svi prirodni zakoni postali u samom trenutku Velikog praska. Ili možda nastaju u fazama, pa, nakon što nastanu, nadalje ostaju nepromjenjivi. Primjerice, možda su zakoni koji upravljaju kristalizacijom šećera nastali kad je prvi put negdje u svemiru kristalizirana molekula šećera; i od tada su univerzalni i nepromjenjivi. Ili su možda prirodni zakoni evoluirali zajedno s prirodom, i možda još uvijek evoluiraju. Ili možda to uopće nisu zakoni, nego više nešto poput navika. Možda je sama zamisao o ”zakonima” neprimjerena.
Vječni su zakoni imali smisla dok su bili zamisli u umu Boga, kao za osnivače moderne znanosti. Činilo se da još uvijek imaju smisla dok su upravljali vječnim svemirom iz koga je Božji um isključen. Ali, imaju li još uvijek smisla u kontekstu Velikog praska i evoluirajućeg svemira?…
Mnogi će filosofi poreći da ova pitanja imaju ikakvog smisla. S gledišta empirističke tradicije, to što mi nazivamo prirodnim zakonima jesu zapravo ljudski pojmovi koji se tek odnose na pravilnosti koje znanstvenici opažaju, opisuju i modeliraju. Oni nemaju stvarno, objektivno postojanje. Oni su teorije i hipoteze u ljudskom umu. Stoga nema smisla pitati kako su se pojavili kao objektivna stvarnost ili koja ih moć održava. Ali, što je onda s opazivim pravilnostima na koje se ti zakoni odnose? One ne mogu ovisiti o prirodnim zakonima ako su ti zakoni samo u ljudskim umovima…
Zamisao o fizikalnoj vječnosti – vječnosti tvari u gibanju upravljanom vječnim zakonima – došla je do nas preko mehanističke znanosti, ali je utemeljena u daleko starijim tradicijama čiji su korijeni prije mistički nego znanstveni. Intuiciju nekog bezvremenog stanja bića, jedne zbilje u kojoj se ništa ne mijenja, opisivali su, koliko može biti opisana, mistici stoljećima. Za mnoge koji su je iskusili taj je pogled na jednu nepromjenjivu zbilju tako snažan i tako očito istinit da su zaključili kako je promjenjivi svijet svakodnevnog iskustva nekako manje stvaran. Netrajnost stvari ovoga svijeta tek je pojava ili odraz ili privid. U podlozi svega je istinska stvarnost gdje ništa ne postaje niti nestaje.
Jedna od glavnih struja znanstvene misli može se pratiti sve do grčkih religijskih zajednica koje je osnovao Pitagora u 6. st. pr. Kr… [T]ražili su iza promjenjivog svijeta iskustvo božanskoga, za koje su smatrali da nema početka ni kraja. Takvo su počelo pronašli u brojevima. Brojevi su bili božanski, nepromjenjivo počelo pod promjenjivim svijetom iskustva…
Pitagorejsko mistično iskustvo nije bilo u sporu nego prije u suglasju s razumom: jer je razum iznad svega smatran mogućnošću da se iskuse proporcije i omjeri. Zapravo je taj uvid pomogao oblikovati grčko razumijevanje racionalnoga – onoga što se bavi ratiom, omjerom… Pitagorejska vizija i dalje izaziva očaranost, ne samo zbog racionalnih metoda matematike, niti samo zbog uspjeha matematičke fizike:
Važniji je osjećaj da postoji neka vrsta znanja koje prodire u samu srž svemira, koja nudi istinu kao nešto istodobno blaženo i utješno, i predstavlja čovjeka u kolijevci univerzalnog sklada. …
Uvidi pitagorejaca imali su važan utjecaj na Platona i platoničku tradiciju koja je uslijedila. Pod dojmom pouzdanosti matematike, Platon je pretpostavio da znanje mora biti realno, jedinstveno i nepromjenjivo. Pa ipak, svijet je pun mnoštva promjenjivih stvari. Stoga one moraju biti u nekom smislu odrazi vječnih Formi, Ideja, ili biti, koje postoje izvan prostora i vremena i neovisno o bilo kojem pojedinačnom očitovanju u svijetu osjetilnog iskustva. Vječne forme ne mogu biti opažene osjetilno, nego shvaćene jedino intelektualnom intuicijom…
Rupert Sheldrake, The Presence of the Past, New York 1988., str. 3.–5., 10.-13., 18.-21., preveo: ja
nagovor na filosofiju 