razderanost? (ulomak iz Martin Heidegger, Četiri seminara)

Heidegger polazi od jednog Hegelova zapisa: ”Razderana čarapa bolja je od uprljane”, te pita zašto je tako. … Jer sasvim je jasno da se prije čini da je jasno ono suprotno od toga. Dakle, već se iz samo formalnog motrišta dade reći da je uobičajeni smisao ovdje izokrenut i postavljen na svoju glavu.

Da bi se razumjelo, potrebno je, kaže Heidegger, gledati fenomenologijski. Dakle on potiče na prvu vježbu u ”fenomenološkom dječjem vrtiću”. Raz-derati znači razvući u dva dijela, odijeliti, iz jednog učiniti dva. Ako je čarapa razderana, čarapa više ne postoji – ali tu treba napomenuti da ne postoji upravo kao čarapa. Ja zbilja vidim ”cijelu” čarapu kad je imam na nozi, ali, točno gledano, ne kao čarapu. Nasuprot tomu, kad je razderana, upravo tad se kroz ”čarapu koja se raspala u komade” s većom snagom iz pozadine pokazuje čarapa kao takva.

Drukčije rečeno, na razderanoj čarapi nedostaje jedinstvo čarape. Ali taj nedostatak je na paradoksan način u najvećem stupnju pozitivan, jer to jedinstvo u razderanosti je kao izgubljeno jedinstvo prisutno. To je naše ishodište za propitivanje Hegelova teksta – ne bez toga da Heidegger ustrajava na tomu da se poduzeta ”analiza” izvrši (”realizira” u Cézanneovu smislu), a ne tek predoči.

”Odvajanje [Hegelovo isticanje] je izvor potrebe filozofije.” Da bi se naglasilo da Hegel polazi od odvajanja kao od onoga što se početno dade iskusiti i iskušeno je, ova se rečenica stavlja u odnos spram one …

Suprotnosti, koje su inače bile značajne pod formom duha i materije, duše i tijela, vjere i razuma, slobode i nužnosti itd., …

sve do mjesta načelne suprotnosti ”apsolutne subjektivnosti i apsolutne objektivnosti”.

Ta rečenica negativno kazuje da moraju biti ukinuti svi pokušaji da se ”razderanost” potisne – ukoliko je ”razderanost ono što ostaje i mora ostati u temelju. Zašto je tako? Odgovor: jer se, kao što smo ranije vidjeli, samo u razderanosti jedinstvo može pokazati kao odsutno. ”U razderanosti” – tako to izražava Heidegger – ”vlada uvijek jedinstvo ili nužno objedinjavanje, to znači živo jedinstvo.”

S tim najvišim pojmom ”živog jedinstva” može se sad čitati rečenica … za koju Heidegger kaže da vlada svime: ”Kad moć objedinjavanja…” Ta rečenica objašnjava onu … o odvajanju kao izvoru potrebe filozofije. U nastavku se uz to ukazuje na sljedeće:

1) Da je od-dvajanje sadržano u kretanju onog ”od”, to znači da je ono odlazak u kojem nešto od-lazi od nečega. U odvajanju, dakle, jesu dvoje koji se jedno od drugog dijele u dva.

2) Da se to odvajanje zbiva na osnovi nedostajanja jedinstva.

Tom prigodom se uz prijevod za ”odvajanje” napominje da ”unifikacija” (”sjedinjenje, postajanje jednim”) nije dobar prijevod. Kako onda to razumjeti? Najprije tako da se obrati pozornost na to da je ”moć objedinjavanja”, kad je razvijena, odnos onog apsolutnog. … Ukoliko je ono djelo onog apsolutnog, suprotnosti u objedinjavanju ne iščezavaju. U njemu je jedinstvo suprotnosti koje kao suprotnosti postoje i dalje. Ali što je onda to objedinjavanje? To je sila koja suprotnosti drži jednu za drugu zajedno; ono što u tom držanju zajedno više ne nalazi mjesto je samostojnost ili nastojanje za odvajanjem svake suprotnosti za sebe (čime se odlikuje od-dvajanje). …

[H]eidegger iznova navodi Hegelovu rečenicu:

Kad moć sjedinjavanja iz života ljudi iščezava i kad su suprotnosti izgubile svoje živo odnošenje i uzajamno djelovanje te stekle samostojnost, nastaje potreba filozofije. …

Dvije riječi te rečenice moraju biti razjašnjene: potreba i filozofija. Što znači izraz ”potreba filozofije”? Gramatički gledano, pred sobom imamo genitiv. Obično se taj genitiv razumije kao genitivus objectivus: kad moć sjedinjavanja iščezava iz života ljudi, oni osjećaju potrebu da filozofijski misle. Ali što znači ”potreba”? Riječ ima negativno značenje. Kad se ima potreba neke stvari, ujedno se iskušava njezina odsutnost, nedostajanje, i nužnost te stvari. Imati potrebu znači biti ”oskudan, takav da se trpi nedaću”, biti u nevolji u odnosu na nešto. Ali riječ ima i pozitivni smisao: trebati neku stvar znači pripremati se za nju, na njoj se iscrpljivati, naprezati se oko toga da je se stekne.

Mora li se dakle to shvatiti tako da se netko napreže za filozofijom, ili bi naprotiv filozofija imala potrebu za nečim? Radi li se o genitivus objectivus ili o genitivus subjectivus? Radi se, kaže Heidegger, o genitivus subjectivus. Hegel hoće pokazati što je filozofiji potrebno da bi bila pravom filozofijom.

Što filozofija treba? Od svojeg početka, od Heraklitova ἕν πάντα i Parmenidova ἕν filozofija ne misli mnoštvo, nego mnogostrukost na način kojim je ona objedinjena. Filozofija potrebuje ono ἕν [”Jedno”]. Zato se filozofija može i treba založiti za moć objedinjavanja. U izrazu ”potreba filozofije” genitiv je dakle istovremeno genitivus subjectivus i objectivus. Tek kad se razumije što filozofija potrebuje – apsolutno i totalno jedinstvo -, tek tad se razumije zašto nastaje potreba filozofije.

Potreba filozofije postoji zato jer jedinstvo nije nikad neposredno dano; inače bi sve bilo progutano od Schellingove ”noći u kojoj su sve krave crne”. Usred najvećeg odvajanja stalno se iznova uspostavlja jedinstvo. Zato Hegel piše: ”… nužno odvajanje je faktor života koji se, suprotstavljajući se, vječno oblikuje, a totalitet je u najvećoj životnosti moguć samo ponovnim uspostavljanjem iz najveće razdvojenosti.” …

Ako je potreba filozofije ono što filozofija treba da bi bila filozofijom, što je filozofija? Njezinu bit dalo se uvidjeti podsjećanjem na Heraklitovo i Parmenidovo ἕν: filozofija je pokušaj objedinjavanja. …

[A]ko je razderanost nužna, može li se onda govoriti o jedinstvu prije razderanosti? …

Kad iščezava moć objedinjavanja, što se u tako određenom iskustvu pri iščeznuću jedinstva iskušava zajedno s tim iščeznućem? Jedinstvo samo. Jer ne samo da se može, nego se mora govoriti o jedinstvu prije odvajanja. Dakako, taj odgovor: ”jedinstvo”, je teoretski. Stoga pitanje sad od nas zahtijeva pred-filozofijsko približavanje. Heidegger potiče na takvu, u pravom smislu fenomenologijsku pripremu.

Primjer neka bude ovaj: ”pada noć, više nije dan”, i to ovdje, u ovom kraju, gdje noć naglo slijedi za danom, tako da nas primjer vodi u iskustvo snažnog odnosa suprotnosti. Gdje se dakle zbiva prijelaz dana u noć, ”u čemu” se zbiva? Što je jedinstvo kojeg je taj prijelaz rascjep u dvoje? Što je ono isto u čemu dan prelazi u noć? U takvom iskustvu ljudi su, premda ne tematski izričito, u odnosu spram nečega što nije ni dan ni noć.

A to je? Svijet, svjetlo, prostor, vrijeme itd. … Ti suviše općeniti odgovori svjedoče o fenomenologijskoj neprilici. Čini se da je primjer bio pretežak. Dakle, drugi primjer: lonac koji se razbija u komade. Da bi se vidjelo komade (kao takve), mora postojati odnos spram jedinstva. Pomisli li se na to da je to jedinstvo od Heraklita nadalje bilo nazivano ἕν i da je ”jedno” od tog početka nadalje drugo ime za bitak, biva se upućen na ”razumijevanje bitka” o kojem govori Bitak i vrijeme.

ulomak iz Martin Heidegger, Četiri seminara, Zagreb: AGM 2014., str. 26.-30., 33.-34., 40.-41., preveo: Damir Barbarić, seminar održan u Le Thoru 1966.