Sokratova revolucija usmenosti? (ulomak iz Giovanni Reale, Sokrat)

Ako tijekom prve dvije trećine petog stoljeća [pr. Kr.] Atena prolazi kroz fazu ”polupismenosti” i tek se u posljednjoj trećini tog stoljeća uvodi pismenost na razini osnovnog obrazovanja [vidi Havelock], onda treba zaključiti da je Sokrat živio u kulturnoj klimi ove ”polupismenosti ” te je u drugoj polovici svog života nazočio uvođenju pismenosti u obrazovanje. … No, Sokratovo se djelovanje odvijalo … uvijek i samo u dimenziji usmenosti: na gozbama, u vježbalištima, na trgovima, među prodavačima i obrtnicima, na gradskim ulicama. … Radilo se zapravo o pojmovnoj revoluciji nastaloj unutar usmenosti , koja je u jednom času nametnula alfabetizaciju i sustavno širenje pismenosti. Iako je, očito, upravo širenje pismenosti potvrdilo i provelo novi način razmišljanja, ono međutim nije ovisilo, barem ne izravno, o samoj pismenosti. …

[B]jelodano je da se promjena tehnologije komunikacije koja se dogodila u Grčkoj između petog i četvrtog stoljeća pr. Kr. nepovratno nametnula sukladno s rođenjem novog načina razmišljanja i izražavanja i prema tome ta se nova tehnologija raširila po svekolikoj općoj kulturi eda bi zadovoljila te nove kulturne potrebe i, naravno, također stvarajući nove.

Smatramo da je osobito značajna činjenica da je tehnologija pismene komunikacije trebala više od tri stotine godina dok se nije nametnula. Doista, da bi se uopće mogla nametnuti, trebao se istovremeno roditi, razviti se i pustiti korijene novi način pojmovnog mišljenja, koji nije mogao biti priopćen, sačuvan ili obnavljan tradicionalnim oruđem usmene kulture.

Drugim riječima, upravo se zbog rođenja apstraktnog pojmovlja i s njime povezane nove sintakse unutar same usmenosti tradicionalni način slikovnog mišljenja našao u krizi: tako se nametnula nužnost pisanja.

Dakle, radi se o dvije revolucije, međusobno usko povezane i sa sukladnim ciljevima:

  1. revolucija nastala unutar usmenosti uslijed rođenja nove terminologije i nove sintakse koje su dovele u krizu njene mogućnosti i sposobnosti;
  2. revolucija koja je nadošla kao posljedica tehnologije pismenosti koja je jedina bila u stanju udovoljiti novim potrebama.

Havelock zapravo prihvaća, ali tek djelomice i bez pravog razumijevanja kamo će ga to prihvaćanje odvesti, da je dijalektička metoda, tipična za Sokrata i stoga prakticirana unutar usmenosti, odigrala ulogu koja bi se mogla s pravom nazvati revolucionarnom.

Eric_A_Havelock

Havelock više puta ponavlja da je rođenje racionalnog mišljenja, s pojavom autonomne osobnosti subjekta koji misli naspram mišljenog objekta (koji su se u usmenoj mimetsko-poetskoj kulturi, kako ćemo objasniti kasnije, poistovjećivali), nastalo iz ”promjene tehnologije komunikacije”, odnosno iz prevladavanja pismenosti. No u isto se vrijeme osjeća prisiljenim priznati iduće:

Ovo odvajanje vlastitosti od zapamćene riječi u petom stoljeću možda je svojevrstan uvjet sve većeg korištenja izuma koji se često pripisivao Sokratu, ali koji bi lako mogao biti i opći izum za propitkivanje uobičajene poetske identifikacije i odvajanje od nje. To je bila metoda dijalektike, ne nužno tako razvijena forma lančanog zaključivanja kakvu nalazimo u Platonovim dijalozima, već izvorni izum u svojoj najjednostavnijoj formi koji se sastojao od ispitivanja govornika da ponavlja i objašnjava što je pritom mislio. Na grčkom riječi za ‘objasniti’, ‘reći’ i ‘značiti’ mogu biti istovjetne. Odnosno, izvorna je zadaća dijalektičkog pitanja bila jednostavno prisiliti govornika da ponovi već izrečeni iskaz, no u pozadini je stajala pretpostavka da je postojalo neko nezadovoljstvo tim iskazom te da bi ga trebalo bolje preoblikovati. Iskaz o kojem se radi, ako se ticao važnih pitanja kulturne tradicije i morala, sigurno je bio u stihovima, izražen slikovnim jezikom i često u pjesničkim ritmovima. On vas je pozivao da se poistovjetite s nekim emotivno-djelatnim primjerom i da ga sveudilj ponavljate. Ali reći: ‘Što pritom misliš? Reci ponovno!’ iznenada bi prekinulo ugodno utonuće u poetske formule i slike. To je značilo poslužiti se drugačijim riječima i upravo te istovrijedne riječi ne bi više bile poetske: one bi pripadale prozi. Pošto je već jednom to pitanje bilo postavljeno i pošto se iskušala alternativna prozna formula, maštarenje bi govornikovo i učiteljevo bivalo poremećeno, taj je san, takoreći, bio prekinut i umjesto toga je kao nadomjestak nadošao neugodan napor razmišljanja i kalkuliranja. Ukratko, dijalektika, oruđe kojim se je služila, prema našem mišljenju, u ovom obliku cijela grupa intelektualaca druge polovice petog stoljeća, bilo je oruđe za buđenje svijesti iz njenog sanjivog govora i poticanje na apstraktno mišljenje. Kad se to zbilo, rodilo se ‘ja koje razmišlja o Ahileju’ umjesto ‘ja koje se poistovjećuje s Ahilejom’.

Tako postaje bjelodano, objašnjava sam Havelock, zašto je Sokrat kritizirao pjesnike, pokazujući svojom nemilosrdnom dijalektičkom metodom da oni nisu bili sposobni objasniti značenje i domet vlastitih djela, ili bolje: nisu bili sposobni priložiti jasna racionalna objašnjenja vlastitih iskaza. Time je Sokrat doveo u krizu sistem verbalnih referencija i metodu s kojom je ta zajednica bila usko povezana. …

Emotivno poistovjećivanje ima kao posljedicu svojevrsno poistovjećivanje spoznajnog subjekta i spoznatog objekta i to je vlastiti moment uklapanja subjekta u cjelokupan svijet unutar usmene tradicije. Havelock će objasniti:

Tim [emotivnim poistovjećivanjem] se osobnost utopila u tradiciji i potpuno se onemogućilo svjesno odvajanje od nje. …

[T]ek je Sokrat radikalno doveo u krizu ove temeljne preduvjete i zacrtao pravce kojima se kasnije uputila zapadnjačka misao. …

Havelock … smatra da je pismenost uzrokovala tu duhovnu revoluciju… Nama se čini istinitim upravo suprotno: napisana riječ se nametnula u određenom trenutku kao nužnost jer je sukladno s poetsko-mimetskom usmenošću nastala i razvila se dijalektička usmenost koja je, upravo na razini koju je postavio Sokrat, mogla biti savršeno prenesena usmenim putem, no nije mogla biti zapamćena, sačuvana i ponovo upotrijebljena ukoliko nije bila potpomognuta pismenošću.

Pošto je objasnio da je filosof malo pomalo napustio terminologiju i sintaksu poezije, predlažući jezik kojim su pojedinci, njihova djela i događaji izgubili svoju osobitost i neposrednost; pošto je primijetio da je filosof tim postupkom zamijenio neposrednu intuiciju racionalnom analizom i stoga uveo u grčki jezik nove oblike, Havelock piše:

Novi rječnik, koji je nametnuo i nove obveze, osjećao se kao dilan sukob s tradicijom budući da je raskidao s poetskom praksom. Nekima je to bilo zavodljivo, mnogim drugima je bilo sumnjivo. U takvom kontekstu Sokratov  život i dijalektika poprimaju svoje povijesno značenje.

Evo jedne od posljednjih stranica knjige u kojoj nalazimo značajnu potvrdu naše teze…:

Pa čak i ako su predsokratovci tražili potreban rječnik i sintaksu i svjesno se izjašnjavali o mentalnim snagama potrebnim za taj cilj, može se reći da su oni to činili, a da nisu uvijek znali što čine. Tek je Sokratova genijalnost otkrila što se zbiva i povukla psihološke i jezične posljedice. On je metodu apstrakcije oblikovao kao metodu; on je posebice prepoznao to kao jezični (lόgos)i psihološki problem. Narav apstrakcije može se s pravom objasniti kao čin izolacije koji odvaja ‘stvar po sebi’ od narativnog konteksta koji nam samo govori o ‘stvari’, oslikava je… Sokratova se energija uvelike trošila u određivanju mislećeg subjekta (psyché) koji se sad kritički odvajao od poetske matrice u kojoj je cijelo iskustvo bilo prikazivano slikama. A pošto se bio odvojio, on misli ‘misli’ ili apstrakcije, polazeći od kojih oblikuje novi oblik svog iskustva. […] Sam je Sokrat u razvoju grčke povijesti paradoksalan lik, jednako proturječan kao i njegovi prethodnici. Isto kao što je i Parmenid, na primjer, ostao rapsod vezan uz poetsku tradiciju, premda se žestoko borio da bi uspostavio nizove ne-poetskih sintaktičkih odnosa i nepjesnički rječnik, tako je i Sokrat ukotvljen u usmenu metodologiju: nikad nije, koliko znamo, zapisao niti jednu riječ, već se oslanjao na razmjenu misli na trgovima; ali pritom se priklanjao tehnici koja je, pa čak i ako to nije znao, mogla dosegnuti svoje ispunjenje samo u pisanoj riječi te je bila dovedena do svojih krajnjih mogućnosti samo zahvaljujući postojanju pisane riječi. …

Sokrat je zadnji predstavnik one kulture usmenosti koja je bila dominantna sve do petog stoljeća [pr. Kr.], koji je međutim svoju dijalektiku sasvim lišio starih poetsko-mimetskih sadržaja i odgovarajućih metoda; no u isto vrijeme on je pridonio tome da pismenost postane nužnost radi očuvanja i ponovnog korištenja onoga što je on rekao i naučavao.


Giovanni Reale, Sokrat, K otkriću ljudske mudrosti, Zagreb 2003., str. 87.-88., 90.-92., 96., 102.-104., preveo: Luka Boršić, izvornik: Giovanni Reale, Socrate, Alla scoperta della sapienza umana (2000)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s