izbjeglica? (ulomak iz Giorgio Agamben, Homo sacer)

Paradoks od kojeg H. Arendt kreće jest da figura – izbjeglica – koja bi trebala par excellence utjelovljivati prava čovjeka, umjesto toga označava radikalnu krizu toga pojma.

Koncepcija ljudskih prava utemeljena na pretpostavljenoj egzistenciji ljudskog bića kao takvog, slomila se u samom trenutku kad su se oni koji su tvrdili da vjeruju u nju prvi put suočili s ljudima koji su doista izgubili sve ostale kvalitete i posebne odnose – osim što su još uvijek bili ljudi.

U sistemu Države-nacije, takozvana se sveta i neotuđiva prava čovjeka pokazuju lišenima bilo kakve zaštite i bilo kakve realnosti u onom trenutku u kojem ih nije moguće predstaviti kao prava državljanina neke države. Ako dobro promislimo, to je implicirano u dvosmislenosti samog naslova deklaracije iz 1789. godine: Déclaration des droits de l’homme et du citoyen, gdje nije jasno imenuju li ta dva termina dvije autonomne realnosti ili pak čine jedinstveni sistem u kojem je prvi izraz svagda već sadržan i skriven u drugome; i u tom slučaju, kakav tip odnosa postoji među njima. Burkeova boutade, prema kojoj je on od neotuđivih prava čovjeka puno više cijenio svoja “prava Engleza” [Rights of an Englishman] u ovoj perspektivi zadobiva jednu neočekivanu dubinu. (…)

agamben

Giorgio Agamben (1942.)

Jednostavno nam ispitivanje teksta deklaracije iz 1789. godine naime pokazuje da je upravo goli prirodni život, dakle gola činjenica rođenja ono što se tu predstavlja kao vrelo i nositelj prava. … Upravo zato što je upisala element rođenja u samo srce političke zajednice, deklaracija može sada pripisati suverenost “naciji”…  Nacija, koja etimološki proizlazi iz nascere, roditi se, na taj način zatvara krug otvoren rođenjem čovjeka.

Deklaracije o pravima treba dakle vidjeti kao mjesto u kojem se ozbiljuje prijelaz od kraljeve suverenosti, koja ima božansko podrijetlo, prema nacionalnoj suverenosti. … Da se preko njih “podanik” pretvara, kao što je bilo zamijećeno, u “državljanina”, to znači da rođenje – dakle goli prirodni život kao takav – tu prvi puta postaje [u pretvorbi, biopolitičke posljedice koje možemo početi mjeriti tek danas] neposredni nositelj suverenosti. Načelo se rođenja i načelo suverenosti, odvojeni u starom režimu [gdje je rođenje omogućilo samo sujet, podanika], sada neopozivo ujedinjuju u tijelo “suverenog subjekta” da bi stvorili temelj nove Države-nacije. Razvoj i “nacionalne” i biopolitičke odredbe moderne države u xix. i xx. stoljeću nije moguće razumjeti zaboravimo li da u njezinom temelju nije čovjek kao slobodni i svjesni politički subjekt, nego ponajprije njegov goli život, jednostavno rođenje kao takvo, kojemu je u prijelazu od podložnika prema državljaninu nepovratno dodijeljen princip suverenosti. Fikcija je da rođenje, nativnost odmah postaje nacija, tako da između dva pojma nema nikakva ostatka. Prava su pripisana čovjeku [ili iz njega izviru] samo ukoliko je on temelj državljanina, temelj koji se odmah rasplinjuje [štoviše, koji nikada ne smije izbiti na vidjelo kao takav]. (…)

Navikli  smo u sintagmi “krv i tlo” [Blut und Boden] sažimati bit nacionalsocijalističke ideologije. Kada Alfred Rosenberg  želi u jednoj formuli želi u jednoj formuli izraziti svjetonazor njegove partije, pribjegava upravo toj hendijadi.

Nacional-socijalistički svjetonazor potječe iz uvjerenja da zemlja i krv tvore bit Nijemstva i da se stoga kulturna i državna politika mora usmjeriti na te danosti.

No prečesto se zaboravlja da tako politički određena formulacija ima zapravo nedužan pravni izvor: nije naime ništa drugo doli sažetak dvaju kriterija koji počevši od rimskog prava služe određenju državljanstva [dakle primarnog upisa života u državni poredak]: ius soli [rođenje na određenom teritoriju] i ius sanguinis [rođenje od strane roditelja državljanina]. Ta dva tradicionalna pravna kriterija koja u starom režimu nisu imala bitno političko značenje budući da su izražavala samo odnos podaništva, pridobivaju već s francuskom revolucijom novo i odlučujuće značenje. Državljanstvo sada ne određuje samo opću podložnost kraljevskom autoritetu ili određenom sistemu zakona niti pak jednostavno utjelovljuje … novo načelo jednakosti: imenuje novi statut života kao izvora i temelja suverenosti, i dakle doslovno određuje, riječima Lanjuinaisa na Konventu, les membres du souverain. Otuda … već i tijekom revolucije umnožavanje normativnih dispozicija, usmjerenih preciziranju koji je čovjek državljanin a koji ne, te artikulaciji i postupnom sužavanju krugova ius soli i ius sanguinis. Ono što dosad nije bio politički problem [pitanja: “što je francusko? što je njemačko?”], nego samo jedna od tema debate u filosofskim antropologijama, postaje sada bitnim političkim pitanjem koje se neprestance iznova redefinira, dok se s nacionalsocijalizmom odgovor na pitanje “tko i što je njemačko?” [i, dakle, “tko i što to nije?”] neposredno ne poklopi s vrhovnom političkom zadaćom. (…)

Ako izbjeglice [broj kojih u našem stoljeću nije nikada prestao rasti i danas uključuje nezanemariv dio čovječanstva] u poretku moderne Države-nacije znače tako uznemirujući element, to je ponajprije stoga jer time što prekidaju kontinuitet između čovjeka i državljanina, između rođenja i nacionalnosti, stvaraju krizu izvorne fikcije moderne suverenosti. Pokazujući ostatak između rođenja i nacije, izbjeglica za čas na političkoj sceni prikazuje onaj goli život koji je njegova skrivena pretpostavka. U tomu je smislu on doista, kao što sugerira Hannah Arendt, “čovjek prava”, njegova prva i jedina realna pojava bez maske državljanina koja ga neprestance skriva. No upravo je stoga tako teško politički definirati njegovu figuru.

Naime, od Prvoga svjetskog rata sveza rođenje-nacija nije više uzmožna obavljati svoju legitimacijsku funkciju unutar Države-nacije i oba termina počinju pokazivati nezacjeljiv rascjep. Istodobno s poplavom broja izbjeglica i apatrida na evropskoj sceni [u kratkom se vremenskom razdoblju iz svoje matične zemlje iseljava 1.500.000 Bjelorusa, 700.000 Armenaca, 500.000 Bugara, 1.000.000 Grka i stotine tisuća Nijemaca, Mađara i Rumunja], najznakovitiji je fenomen iz te perspektive istodobno uvođenje u pravni poredak mnogih evropskih država normi koje omogućuju masovnu denaturalizaciju i denacionalizaciju vlastitih državljana. Prva je 1915. godine bila Francuska spram naturaliziranih državljana “neprijateljskog” porijekla; taj primjer slijedi Belgija 1922. godine koja je opozvala naturalizaciju državljana koji su počinili “protunarodna djela” za vrijeme rata; 1926. godine fašistički je režim prihvatio slične zakone glede državljana koji su se pokazali “nedostojnima talijanskog državljanstva”; 1933. godine bio je red na Austriju i tako dalje, sve dok nirnberški zakoni o “državljanstvu Reicha” i o “zaštiti njemačke krvi i časti” nisu taj proces priveli do krajnjih granica, dijeleći njemačke državljanine na punopravne i drugorazredne te uvodeći načelo da je državljanstvo nešto što se treba zaslužiti i da se, zbog toga, može vazda dovesti u pitanje. I jedno od rijetkih pravila kojih su se nacisti stalno pridržavali tijekom “konačnog rješenja” bilo je da su samo nakon posvemašnje denacionalizacije [oduzeto im je bilo i državljanstvo koje im je preostalo nakon nirnberških zakona] Židovi mogli biti poslani u logore smrti. (…)

[Lj]udska prava, koja su imala smisao samo kao pretpostavka državljanskih prava, postupno [se] odvajaju od državljanskih prava i rabe se izvan konteksta državljanstva za dostizanje navodnog cilja predstavljanja i čuvanja golog života koji se sve više nalazi potisnut na rub Država-nacija da bi potom opet bio rekodificiran u novi nacionalni identitet. Kontradiktorna je priroda tih procesa zacijelo među razlozima koji su skrivili pokušaje raznih odbora i organizama preko kojih su države, Liga naroda i kasnije UN nastojali rješavati probleme izbjeglica i zaštitu ljudskih prava, od Biroa Nansen [1922] do sadašnjeg Visokog komesarijata za izbjeglice [1951], djelatnost kojega po statutu ne može imati političku prirodu, nego “samo humanitarnu i socijalnu”. Bitno je da u svakom slučaju kad izbjeglice više nisu pojedinačni slučajevi, nego, kao što se sve češće zbiva, postaju masovna pojava, kako te organizacije tako i pojedine države, unatoč svečanim proglašenjima “svetih i neotuđivih” ljudskih prava, pokazuju se apsolutno nesposobnima ne samo za rješavanje problema, nego i da se naprosto suoče s njim na prikladan način.

Odvajanje humanitarnog i političkog, u vrijeme kojega živimo, ekstremna je faza rascjepa između ljudskih i državljanskih prava. Humanitarne organizacije, koje se danas sve više oslanjaju na nadnacionalne organizme, naposljetku ne mogu pak nego razumjeti ljudski život u slici golog života ili svetog života i upravo su zbog toga, sebi unatoč, potajice solidarne sa silama s kojima bi se morale sukobiti. … Humanitarno, odvojeno od političkog, može samo reproducirati izolaciju svetog života na kojemu se temelji suverenost, i logor, dakle čisto mjesto iznimke, jest biopolitička paradigma s kojom ne može izići na kraj.

Treba odlučno odvojiti pojam izbjeglice [i sliku života koju predstavlja] od ljudskih prava i ozbiljno shvatiti tezu Hannah Arendt, koja je sudbinu ljudskih prava vezala na modernu Državu-naciju, tako da sumračje i kriza potonje nužno implicira i opsoletnost prvih. Izbjeglicu treba uzimati kao ono što jest, dakle ništa manje nego granični pojam koji stavlja u radikalnu krizu temeljne kategorije Države-nacije, svezu rođenje-nacija s čovjekom-državljaninom…

ulomak iz Giorgio Agamben, Homo sacer. Suverena moć i goli život, Zagreb 2006., str. 109.-116.  preveo: Mario Kopić, izvornik: Giorgio Agamben, Homo sacer. Il potere sovrano e la nuda vita (1995.), link

Oglasi

5 misli o “izbjeglica? (ulomak iz Giorgio Agamben, Homo sacer)

  1. ”…možemo gledati na Europu ne kao na nemoguću ‘Europu nacija’, čije se katastrofalne posljedice u kratkom roku mogu predvidjeti, nego kao na ateritorijalni ili eksteritorijalni prostor u kojem bi svi stanovnici (građani i negrađani) bili u stanju egzodusa ili utočišta, a status Europljana označavao bi stanje građana u egzodusu (koje bi naravno moglo biti i stanje nekretanja). Dakle, europski bi prostor predstavljao nepremostiv jaz između rođenja i nacije, u kojem bi stari koncept ljudi (koji je, kao što je dobro poznato, uvijek manjinski) ponovno zadobio politički smisao odlučnim suprotstavljanjem konceptu nacije (koji je dosad nepravedno zauzimao njegovo mjesto).

    Taj se prostor ne bi podudarao ni s jednim homogenim nacionalnim teritorijem, ni s njihovim topografskim zbrojem, nego bi djelovao na te teritorije, uzrokujući u njima perforacije i dijeleći ih topološki kao kod Kleinove boce ili Möbiusove trake, gdje je vanjsko i unutrašnje neodre-đeno. U tom bi novom prostoru europski gradovi, u odnosu recipročne eksteritorijalnosti, otkrili stari poziv gradova svijeta.”
    http://filozofskimagazin.net/agamben-o-izbeglicama/

    Sviđa mi se

  2. Dobro je pitanje je li u praksi država netko, samo temeljem činjenice da je čovjek, ujedno i uživatelj ljudskih prava, iako logika i teorija nalažu da jest. Nije mi posve jasno ovo o čemu piše Agamben, ali mi se čini da izbjeglica nije baš pravi primjer nekoga tko je lišen svih posebnih svojstava pa je jednostavno i “samo” čovjek. Naime, za države koje prihvaćaju međunarodne norme o izbjeglicama (za članice EU i dodatne europske norme), u takvim ljudima se upravo prepoznaje to posebno svojstvo – da su izbjeglice – dakle, ljudi koji bježe od rata i opasnosti za vlastiti život. Pa onda imaju pravo na azil i ostala prava i obveze povezane s time. Doduše, samim time ne postaju i državljani (članovi nacije-suverena), ali nisu niti izvan pravnog sustava (i u perspektivi mogu naturalizacijom steći državljanstvo, što je odmak od načela krvi i tla).

    Sviđa mi se

    • Evo Puhovskog na tu temu: ”Riječ je prije svega o tomu da se ova dvostrukost suočava s nastavkom problema što su ga političke zajednice u različitim epohama imale suočene s onima koji, doduše, jesu ljudska bića ali ne pripadaju tim zajednicama. U grčkoj tradiciji, koja je za čitavu zapadnu povijest konstitutivna, za njih su postojala dva imena: idiotes i hoi barbaroi kao antonimi onima koji su imali privilegiju biti politēs, tj. pripadnici zajednice (građani u suvremenom smislu). Idiotes su bili oni koji bi rođenjem i imali pravo političkoga, dakle javnog života u zajednici, ali to iz nekih razloga ne mogu ili ne žele koristiti, te se drže sami za sebe. Hoi barbaroi su pak bili oni koji ne pripadaju zajednici u respektabilnom smislu riječi. Ali, ako se jednima i drugima pridaje pravo na to da ih se razumije kao živa ljudska bića, onda se uvijek iznova postavljalo kao problem: kako s njima izići na kraj, gdje oni ulaze u svakidašnji privatni ili javni život zajednice.

      U različitim filozofijskim interpretacijama to se pitanje odlučujuće formulira u Novome vijeku, kod Huga Grotiusa i, iznad svega, kod Kanta s načelom hospitaliteta (gostoprimstva) iz „Vječnoga mira“, gdje se po prvi puta jasno formulira općeljudsko i općesvjetsko pravo svih da uživaju gostoprimstvo kada se nalaze izvan zajednice u kojoj su rođeni (jer nitko ne može imati privilegiju na pojedine dijelove svijeta). To je pravo, kako formulira Kant, izjednačeno s pravom lokalnoga pučanstva u društvenome, ali ne i u političkom životu; gosti, dakle, nemaju politička prava (dijelom i kao nijekanje kolonizacijske prakse). Na osnovi ovoga je, zapravo, razvijan moderni pojam azila – termin izvorno ne znači ništa drugo do utočište, mogućnost da se čovjek skloni od progona, općenito od svake opasnosti. A obveza je svake političke zajednice – kako to u suvremenim pravnim odnosima jamči Ženevska konvencija o pravima izbjeglica iz 1951. – pružiti takvo utočište (u granicama mogućnosti, dakako).

      Pravo na azil jest, naime, u punome smislu riječi pravo na život čovjeka određenoga kao biće zajednice, odnosno, u drugim terminima, pravo na egzistenciju kao ko-egzistenciju, kao suživot s drugima. Tako se ono i utemeljuje u tradiciji prirodnoga prava jer, kako je Hugo Grotius veoma efektno formulirao: „odlučiti da se ne pomogne onima koji traže utočište u našoj zajednici veoma je slično odluci kapetana broda da ne pokupi brodolomce iz mora jer mu se žuri na cilj“. To dakle znači ostaviti ljude mogućoj propasti. Opravdanje prava na azil, koje slijedi iz načela prirodnoga prava – koje je “starije“ od svakoga pozitivnog, pa i ustavnog prava – po logici stvari polazi od norme pravičnoga reciprociteta, uzajamnosti. Ali, tu uzajamnost prirodno pravo vezuje uz međusobne odnose pojedinaca, a ne zajednica; odatle se pravo azila jednoznačno razumije kao pravo pojedinca koje slijedi iz obveze što ju ljudska bića imaju jedna spram drugih kao ljudskih bića. Tek se iz ovoga izvode i obveze što ih jedna država ili zajednica ima spram druge.” http://www.banka.hr/komentari-i-analize/seoba-naroda-ili-najezda-prognanika

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s