inicijacija? (ulomci Platona, B. Hamvasa, P. Sloterdijka i D. Hütwohla)

Sokrat priznaje u Gozbi da mu je sve što zna o erosu prenijela Diotima tijekom inicijacije. Odatle slijedi pikantni nalaz da evropski filozof dušom i tijelom u najodlučnijim stvarima nije vjerovao u argumentaciju nego u inicijaciju. …

U porođajnim mukama žena nastupa samo dio muka koje se uspostavljaju onda kad se u tjeskobi svijesti odraslih muškaraca donošenje na svijet reproducira u cijelosti i kao iznutra. Dok žene od pamtivijeka za donošenje djece na svijet mogu potražiti pribježište da bi dobile odgovor na difficulté d’être, muška je svijest žigosana pritiskom da sama mora doći na svijet. …

Tko razgovara sa Sokratom ne mora biti junakom e da bi osjetio kako se pukotina bezizglednosti rastvara u njegovu životu. Sokrat je jedan od posljednjih Europejaca koji su ostali dosljedni arhajskoj spoznaji da su muške svijesti bez inicijacijskog prizivanja dolaska na svijet osuđene na zapuštenost; stoga ga njegov Bog sili da mladim prijateljima pruži porodiljsku pomoć. Filozofija sama postaje prijelaznim ritualom u jedno do danas još neutvrđeno ”drugo stanje” znanja, odrastanja i koegzistencije.

ulomak iz Peter Sloterdijk, Doći na svijet dospjeti u jezik, Zagreb 1992., str. 49., 56.-57., prevela: Mirjana Stančić, izvornik: Peter Sloterdijk, Zur Welt kommen – zu Sprache kommen (1988.)

---

I čini se, da i oni, koji su uveli ređenje u svete tajne*, nijesu ljudi rđavi, već zaista davno nagovješćuju: tko neočišćen i neposvećen prispije u Had, ležat će u glibu, a tko onamo dospije očišćen i posvećen, prebivat će s bogovima.

Ta ima ih – tako kažu oni, što se razumiju u svete tajne** – mnoštvo koji nose palicu nartekovu, ali nadahnutih malo; a to su po mom mnijenju samo oni, koji su se filosofijom valjano bavili. I ja evo po mogućnosti nijesam propustio ništa u životu, nego sam na svaki način nastojao da postanem takav.

* Čišćenje i “svete tajne” potječu od orfejaca. Platon daje mistično-religioznom nauku orfejaca čisto filozofsku dimenziju pri čemu se čišćenje odnosi prvenstveno na oslobađanje duše od vezanosti uz tjelesnost i njezino povezivanje uz inteligibilno.

**Apelt navodi u cijelosti orfijski stih: polloi men narthekophoroi, pouroi de te bakhoi (“mnogi su koji slave misterije, malo ih je koji postižu blagoslov”)

ulomak iz Platon, Fedon, 69c, Zagreb 1996., str. 54., preveo: Koloman Rac, napomene J. Zovko, str. 147.

---

Cilj misterija bio je oslobođenje duše od kruga preporađanja. To se postizalo pomoću teletai, “inicijacija” i katharmoi, “pročišćenja”. Slično i Platon tvrdi (Fedon 69bc) da je filosofska istina jedna katharsis ili oslobođenje od kruga preporađanja, i da oni koji umru neinicirani leže u pelos, “glibu”. Platonov komentator Olimpiodor kaže da se ovdje Platon poziva na orfički mit. U Državi Platon suprotstavlja neinicirane koji leže u pelos, “glibu”, s onim iniciranima koji borave na vječnoj pijanki (363d). … Izgleda da je pojam pelos, “glib”, specifično orfički, što može ukazati na Platonovu bliskost orfičkom podzemnom svijetu i na njegovo prisvajanje orfičke sheme zagrobnog života.

ulomak iz Dannu Hütwohl, Plato’s Orpheus: The Philosophical Appropriation of Orphic Formulae, članak iz 2016., preveo: ja

---

Inicijacija je drugo, pravo rođenje. Bez inicijacije se čovjek rodi samo jedanput, poput životinje ili sluge. U misteriju iniciranja duša prolazi kroz istu metamorfozu kao i ljudsko tijelo u majčinoj utrobi: iz zametka postaje autonomno živo biće. …

IV. 3. Inicijacija je uvijek inicijacija u neki misterij, ali je i sama misterij.

U iskonsko doba, kada je inicijacija institucija, i to najvažnija institucija čovječanstva, odvijala se pravilno, uslijed strogo određenih izvanjskosti. Bez inicijacije ne samo da vrhovni svećenik, kralj ili kancelar nisu mogli preuzeti svoje službe, već se nije moglo postati ni svećenikom, vojnikom, sucem, liječnikom, činovnikom. Osim opće kastinske inicijacije kojom se mladića uvodilo u smisao njegova društvenog položaja, budnije biće je dobilo i osobitije i više podučavanje. To je podučavanje bilo posve neovisno o školi. Škola je pružala samo materijalno i količinsko takozvano znanje; inicijacija pak duhovnu razinu i budnost. Vede zovu školsko učenje vijna a duhovnu razinu i budnost vidya. To razlikovanje susrećemo i u Iranu i u Kini, Tibetu kao i u Egiptu, Americi, u orfika i pitagorejaca. Danas je inicijacija posve zatajena i ostala je samo škola koja je na račun prve nezdravo narasla. Upravo zato jer danas čovjek dobiva samo vijnu (znanje, količinska informacija), a na razini duha i budnosti (vidya) ne dobiva, niti razumije neposrednu inicijaciju. Polazište je da čovjeka osjetila vežu za materijalni svijet i tako o zbilji nema ni iskustva ni doživljaja. Ima samo život; njegov bitak se skriva u mraku. Budniji čovjek ranije, pospani kasnije, ali jednom u životu ipak svatko stigne do granice i, ako ne prije, a ono u času smrti oči mora otvoriti pred zbiljom. Smrt i inicijacija su srodni obrati. Jer inicijacija je i smrt i rođenje. Smrt u materijalnoj prirodi, rođenje u duhovnom svijetu. Smrt nasilno prekida život, slomi čovjekovu naizgled nužnu vezu s materijalnom prirodom. Inicijacija čini to isto: kontinuitet života se prekida umjetnom intervencijom i onemogući se usmjerenost osjetila prema prirodi. Čini to pak radi toga, da bi kroz pukotinu nastalu umjetnim prekidom života mogao prodrijeti bitak. Današnjom riječju: inicijacija prekine odnos s prirodom od meštra usmjerenom metodom i duh se nadnaravnoga bitka na mjestu procjepa uvede u ljudsku dušu. Helenistički naziv za taj obrat, vjerojatno porijeklom iz iskonske orfičko-pitagorejske predaje, jest metanoia, a znači obrat. U tome je srodnost inicijacije i smrti; ali inicijacija je istodobno i rođenje. Neke je predaje zovu novim rođenjem.

Novo rođenje se ponekad dogodi i bez intervencije, kada se čovjek u dovoljnoj mjeri moralno, duhovno i duševno pripremio, vođen budnom mističkom intuicijom. Ta metanoia, međutim, uvijek je samo djelomična i zato nesavršena. U iskonsko su doba prikladno budnom mladiću meštri dodijelili inicijaciju. …

IV. 6. Na pitanje koji su formalni momenti inicijacije potrebno je odgovoriti:

Prvi je moment strastvena djelatnost za posve materijalne ciljeve u neodgovornom i mjesečarskom životu:

drugi je moment ustuknuće i potresenost, ponekad postupno, ponekad naglo shvaćanje da ako čovjek tako nastavi svoj život, raspršuje ga u ništavilo;

treći je moment kriza; još je čovjek cijelim svojim bićem priljubljen uz materijalni svijet i neodlučno se maši takvih vrijednosti koje su neprolazne i krajnje; polako počinje vidjeti i dublje svjetove od materijalnog, budi se, život mu se otvara – otvaranje i buđenje se ponekad zbivaju u jednom trenutku i tada to zovu prosvjetljenje;

četvrti moment dugotrajna je teška borba, da se sa sebe oljušti prolazna materija i da se utvrdi u bitku;

peti moment je smirenje u tome da u uvjetima materijalne prirode nema konačnog oslobođenja; i tada svoje napore i sposobnosti usmjerene na vlastiti spas, čovjek posveti univerzalnom čovječanstvu.

Pri razumijevanju formalnih momenata skiciranih u glavnim crtama nitko ne može zatajiti čuđenje da se s tim momentima u nešto drugačijem obliku, ali u posve istom smislu našao već bezbroj puta, ali ga to onda još više upućuje na iskonske momente. Pa to je ono što je na pozornici već često vidio, što je u nekom glazbenom djelu čuo ili je u nekom epu ili romanu čitao. Riječ je o geometrijski pojednostavljenom ritmu bitka: to su temeljne forme, to je temeljna formula. Apsolutni je to oblik koji se više ne može pojednostavniti. Koji je taj oblik? Bezbrižni, neodgovorni i nesmetani život – kriza, potresenost – naglo osvještavanje onoga što je poslije i iznad života i polagano uzdizanje u taj viši bitak. …

Sva literarna, umjetnička i filozofska djela samo su blijede slike inicijacije – ali čak i najtričavija u sebi čuva i drži i izražava zapovijedi potresa i pročišćenja time što iskazuje doživljaj koji u čovjeku proizvede sličan pokret. I djelo, ukoliko je odlučujuće i značajnije, utoliko jasnije izražava iskonski doživljaj inicijacije i utoliko više liči pravoj inicijaciji.

ulomak iz Bela Hamvas, Scientia sacra, Zagreb 2005., sv. 2. str. 12., 17.-19., prevela: Jadranka Damjanov, izvornik: Bela Hamvas, Scientia sacra (prvi put objavljeno 1988., pisano 1943.-44.)