refleksija? (ulomci iz Damir Barbarić, Leibnizova Monadologija: Živo zrcalo beskonačnoga)

ulomci G. W. Leibniza:

– Dobro je činiti razliku između opažaja (perception) koji je unutarnje stanje duše koja prikazuje vanjske stvari i suopažaja (apperception), koji je svijest, ili refleksivno znanje tog stanja i nije dano svim dušama, a ni istoj duši uvijek. (Načela prirode i milosti §4)

– [O]pažaj treba dobro razlikovati od suopažanja, odnosno svijesti, kako će se pokazati u onome što slijedi. I to je ono u čemu su kartezijanci jako pogriješili, cijeneći da su opažaji koji nisu suopaženi ništa. To ih je također navelo na vjerovanje … da nema duša životinja…, te su, zajedno s pukom, dugu nesvjesticu pomiješali sa smrću u strogome smislu, što je učinilo da zapadnu u predrasudu o potpuno odvojenim dušama… (Monadologija §14)

– Sjećanje pribavlja dušama neku vrstu povezivanja, koje oponaša um, ali mora od njega biti razlikovano. Vidimo da životinje, kad imaju opažaj (perception) neke stvari koja ih se tiče, a sličan su opažaj imale već ranije, pomoću prikaze (representation) svoga sjećanja očekuju ono što je prije s tim opažajem bilo povezano, te su nošene osjećajima sličnim onima što su ih ranije imale. Na primjer kad se psu pokaže palica on se sjeća boli koji mu je ona bila prouzročila te zavija i bježi. (Monadologija §26)

– Ljudi djeluju kao i životinje ukoliko zaključci iz njihovih opažaja izviru samo iz načela pamćenja, nalikujući iskustvenim liječnicima koji posjeduju jednostavnu praksu bez teorije, a u tri četvrtine naših djelatnosti i nismo do iskustvenici. Na primjer kad se očekuje da će sutra svanuti dan djeluje se iskustveno, jer je to tako uvijek do sada bilo. Samo je astronom taj koji to prosuđuje umom. (Monadologija §28)

– Ali spoznaja nužnih i vječnih istina ono je što nas razlikuje od životinja i čini da imamo um i znanosti, razvijajući u nama spoznaju nas samih i Boga. I to je ono što se u nama naziva umskom dušom ili duhom. (Monadologija §29)

– Spoznajom nužnih istina i njihovim apstrakcijama uzdižemo se i do refleksivnih čina, koji nas navode misliti na ono što se naziva ja i na razmatranje toga da ovo ili ono jest u nama. I tako dakle u mišljenju na sebe mislimo na biće, na supstanciju …, na ono netvarno i na samog Boga, poimajući da je ono što je u nama ograničeno u njemu bezgranično. I ti refleksivni čini priskrbljuju najvažnije predmete naših razmišljanja. (Monadologija §30.)

– Ta misao onog ja, mene koji bivam svjestan predmeta osjetila i moje vlastite djelatnosti koja iz toga proizlazi, pridodaje nešto predmetima osjetila. Misliti na neku boju i promatrati tu misao, to su dvije posve različite stvari, kao što se i boja sama razlikuje od onog ja koje je misli. A budući da shvaćam da bi i druga bića mogla imati pravo reći ja, ili da bi se to za njih moglo reći to je ono iz čega shvaćam ono što se naziva supstancijom uopće i također je promatranje mene sama to što mi isporučuje i ostale pojmove metafizike, kao uzrok, učinak, djelatnost, sličnost, itd., pa čak i same pojmove logike i morala. (pismo naslovljeno O onome što leži s onu stranu osjetila i tvari)

6a00d83451574c69e201bb086a5f0c970d

Gottfried Wilhelm Leibniz (1646.-1716.)


komentar Damira Barbarića:

Ponavljanje zamjedbi, odnosno osjeta, zatim moć sjećanja na njih, pa onda i njihova proizvoljna naknadna zamišljanja i uobražavanja – sve to postupno samo od sebe stvara nešto takvo kao što je navika ili iskustvo. Sjećanje omogućuje prepoznavanje prošloga u novonadošlom, zadržavanje slike nečega doživljenog u mašti omogućuje povezivanje i onoga neprisutnog s trenutno prisutnim, kao i prepoznavanje sličnosti i različitosti prošlog od sadašnjeg, te onda iz svega toga još i pogađanje i predviđanje budućeg.

U tako ustrojenoj navici i njome vođena provodi životinja svoj cjelokupni život, a i većina ljudi najveći dio svojega. (§28) No ipak, samo je čovjeku dano to da … ponekad uzmogne – time što umjesto puke iskustvene, na zamjedbi, sjećanju, mašti i navici izgrađene navike stječe jednu posve novu i bitno različitu moć, naime um – nadići i samu dušu, postajući time … duhom. Nad duhovima stoji jedino još beskonačna i u svakom pogledu savršena monada, sam Bog, nužnost čijega postojanja čovjek, kao jedini među svim živim bićima, ne samo da može spoznati, nego može i s njim stupiti u višu duhovnu zajednicu milosti i ljubavi.

No kako zapravo čovjek budi i razvija u sebi um, kako postaje duhom? …

Ključ tog tako bitnog prijelaza [s duše duhu, s navike umu] sadržan je u onome što Leibniz naziva refleksijom. Što je refleksija? … [Š]to su uopće ti “refleksivni čini”? O njima je u tekstu §30 rečeno tek to da nas upravo oni “navode misliti na ono što se naziva ja i na razmatranje toga da ovo ili ono jest u nama“. Kako to razumjeti? U §14 najavio je Leibniz unaprijed jednu razliku koja će svoje središnje značenje pokazati tek kasnije u tijeku rasprave, naime razliku između opažaja i “suopažaja”, kojeg tamo naziva i “sviješću”. … Jedan od Leibnizovih najvažnijih filosofijskih termina “suopažaj” (apperception) drugo je dakle ime za ono što nazivamo svijest (conscience), a ujedno je najtješnje povezan, ili je čak istovjetan, s onim što nazivamo “refleksijom” (reflexion). (Vezanost svijesti i refleksije mislio je prije Leibniza Descartes, nalazeći o obojemu zapravo samo bitne još odlučnije konstelacije što ju je sam nazvao cogitatio [vidi: cogito? (ulomak iz Damir Barbarić, Descartes i Rene Descartes, Meditacije o prvoj filozofiji)] …)

Unutarnjim duhovnim “gledanjem” vlastitoga “vanjskog” gledanja , slušanja, osjećanja… rađa se u nama svijest. Sad je već očito zašto se i kako svijest može i mora povezati s činom refleksije. Re-flectere znači saviti smjer pažnje unatrag, od težnje prema nekom “vanjskom” predmetu okrenuti se unatrag na samu tu djelatnost i činjenicu teženja. … [N]avedeni … opisi pravog smisla i značenja svijesti kao refleksije odredili su Leibnizov izbor upravo izraza suopažaj (apperception)…  Ad-perceptio je takav opažaj u kojem se više ne opaža samo, ili u prvom redu, bilo što “vanjsko”, već se time ujedno, s tim skupa – to ovdje znači ovo ad – opaža samo to opažanje.

Suopažanje, svijest ili refleksija sastoji se dakle prvenstveno u nekom povlačenju od “vanjskog”, u savijanju izvorne, spram “vani” usmjerene pažnje i u njenu okretanju unatrag. Kako i čime se zbiva to čudnovato povlačenje, savijanje i okretanje?

U §30 Monadologije, koji ovdje pokušavamo protumačiti, Leibniz kaže da nas refleksivni čini “navode misliti na ono što se naziva ja i na razmatranje toga da ovo ili ono jest u nama”. Kad dakle opazim da ono što početno opažam kao “vanjsko”, tj. predmeti osjetila, stvari “izvan” mene, uistinu i nisu negdje izvan, nego su uvijek već baš time što sam upravo ja taj koji ih opažam zapravo na neki način “u” meni samom, tad sam postao svjestan sebe, svoje djelatnosti, onog ja u meni. …

Svijest uopće je dakle uvijek tek, tako reći, prvi stupanj svijesti o onom ja, sebesvijesti. Svijest je uistinu svagda sebesvijest. U refleksivnom okretu od onoga “vanjskog” tek se uistinu rađa i nastaje okružje onoga “unutarnjeg”, onog ja, mene i “u” meni. …

No odlučujuće je tu vidjeti da se upravo istim tim činom i ono “vanjsko” tek uspostavlja kao baš “vanjsko”. To neobično a tako presudno zbivanje “refleksije” treba izgleda spoznati kao izvor načelne razdiobe i odvajanja onog “vanjskog” i onog “unutarnjeg”. … Dakle, nekom vrstom povlačenja od samih stvari, savijanjem i okretanjem unatrag od njih, njih se zapravo, naoko paradoksalno, tek uspostavlja kao “vanjske” stvari. To što nazivamo povlačenjem od stvari ne znači dakle neko njihovo zbiljsko napuštanje, već baš naprotiv, takvo njihovo prisvajanje i prihvaćanje u kojem ono njihovo, tek sad kao takvo otkriveno, puko “izvanjsko” – a to znači prije svega njihova tvarnost, prostornost, vremenitost, činjenica slučajnosti njihova konkretnog individualnog postojanja – biva na neki način preoblikovano, prevedeno u “unutarnjost”, u kojoj one bivaju prisutne posve lišene svoje tvarnosti i svega uz nju vezanog, svaka u idealnosti svoje naoko vječne i nepromjenjive biti.

ulomci iz Damir Barbarić, Živo ogledalo beskonačnog – Leibnizova Monadologija, Zagreb 1999., str. 41., 55.-59., 159.-160., Leibniza preveo: Damir Barbarić, izvornik: G. W. Leibniz, Monadologie (1714)

(najprije objavljeno na prvom izdanju bloga, Leibnizovi ulomci u zapisu motriti misli? a Barbarićev komentar u zapisu ja?)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s