meditirati? (ulomak iz Bert Hellinger, Priznati ono što jest)

Biti u skladu sa samim sobom nije nikada upereno protiv nekoga. Možda nema uspjeha ili se ne poštuje, ali onaj tko je u skladu, taj se ne bori. Tu nema potrebe za borbom. Tko je u skladu, on je u skladu i sa samim sobom i sa svojom okolinom. Osjeća dubok mir. Ne samo smirenost već mir u duši. Osjeća duboku povezanost, a istovremeno je na distanci.

To je prilično spiritualan stav.

Moglo bi se tako reći kad ne bi bilo toliko prirodno. Ako se u tome traži nešto spiritualno, gubi se iz vida. Nestaje. Zato što je previše obično. Vrlo jednostavno. Obično, najobičnije.

Ali često se baš to najjednostavnije i najprirodnije prekriva svim mogućim opterećenjima. To što opisujete podsjeća me na stanje koje taoisti ili budisti dostižu meditacijom.

To je u vezi s izvršavanjem običnih zadataka. Kada netko teži samoostvarenju kroz spiritualni put u uvjerenju da ga to čini posebnim, onda se u dubini duše nalazi u raskoraku sa samim sobom, jer se umanjuje kako bi dosegao to što želi dostići, ne primjećujući da je to ustvari nadohvat ruke.

Meditacija je, naravno, značajna. Ja to ne osporavam, to bi bilo besmisleno. Ali ne u smislu jačanja ovakvog načina ophođenja. Onaj tko je u skladu sa sobom, ponekad ima potrebu sabrati se. Onda meditacija proizlazi i teče iz sklada. Ona za njega ne predstavlja put kojim će negdje dospjeti, već suprotno: zato što je u skladu, on se ponekad i povlači u sebe, ali uvijek usmjeren prema konkretnom zadatku. Zbog toga mislim da je upravo najjednostavnijim djelovanjima najjednostavnije dostići sklad.

Bert Hellinger (1925.)

Djelovanje i sklad su pojmovi koje često upotrebljavate. Što podrazumijevate pod tim?

Obične djelatnosti. Najjednostavnija, istovremeno i najdublja djelovanja susrećemo u obitelji. Djelovanje oca i majke prema djetetu, djeteta prema roditeljima. To su najbitnija i najdublja djelovanja. Ona čine temelj svih drugih procesa.

Tko je u skladu sa svojom ulogom oca, majke, partnera, djeteta, brata ili sestre i tko jednostavno prihvaća i izvršava zadatke koji iz tih uloga proizlaze, taj ostvaruje svoju ljudskost. Upravo se u ovim jednostavnim aktivnostima dolazi do samoaktualizacije. Pritom se čovjek osjeća u skladu s nečim velikim. Bez propagande, bez dogme, bez doktrine, bez moralnih zahtjeva. Sve to ovdje ne igra nikakvu ulogu.

Zar meditacija nije jedna od mogućnosti povratka izvornom, jednostavnom skladu, pogotovo ako se uz pomoć nje uspijemo otvoriti i isprazniti i tako potpuno prazni doseći razinu slobode s koje ponovno možemo uspostaviti kontakt s onim izvornim u nama?

Meditacija može djelovati kao put koncentracije u smislu koncentriranja naših unutarnjih potencijala iz kojih dobivamo snagu. Koncentracija ovdje znači: ja izobilje snage koje nosim u sebi koncentriram u trenutak, u osjećaj, u pristanak. Biti ispražnjen od svega je u potpunoj suprotnosti od sabranosti. Tako možemo izgubiti dodir s cjelinom, sa sveobuhvatnim, i upravo to se često događa.

Imao sam prilike upoznati mnogo njih koji meditacijom žele ostvariti određene ciljeve. Usprkos velikom trudu koji u to ulažu, ništa se ne događa. Ostvarenje dolazi kroz akciju koja ispunjava i dovršava – to je put do veličine. Meditacija koja ne služi tom cilju ima ograničen učinak.

Za mnoge ljude meditacija ima veliki značaj. Ne zato što žele na brzinu dosegnuti prosvjetljenje tako što će trčati s jednog vikend-seminara na drugi, već zato što u meditaciji vide mogućnost naučiti kako drugačije živjeti. Zar niste i vi meditirali?

Naravno da jesam. Inače ne bih mogao ovako govoriti.

Bitno je razumijevanje koje omogućava produbljen uvid, a prije svega ispravno djelovanje. Uvidi koji se stječu fenomenološkim putem ne mogu se steći meditacijom.

To je smjela tvrdnja.

Uvide stječem angažiranjem pri čemu unosim sebe u proces djelovanja koje vodi ostvarenju. Čineći sasvim obične stvari, dolazim do sklada. Neki od onih koji meditiraju povlače se iz ovog procesa djelovanja. Oni žele nešto sasvim drugo, npr. prosvjetljenje. Ali to je odvojeno od života. Kod meditacije moramo se zapitati čemu ta meditacija služi.

Ponekad moram sjesti i sabrati se, a onda se, po pravilu, događa da satima poslije toga, imam posla s nekim teškim slučajem koji zahtijeva svu moju energiju, svu moju hrabrost. Potreba da se saberem dolazi kao predosjećaj da će mi uskoro trebati energije i hrabrosti. Tada mi je potrebna meditacija. Meditacija je bila poput neke vrste predosjećaja. Ukoliko nemam ovaj predosjećaj, onda i ne meditiram. Kada mi je potrebna energija, javlja mi se neodoljiva potreba za meditacijom.

Ne želim meditaciju dovoditi u pitanje. To nije moj način. Ako promatramo ljude koji meditiraju, primjećujemo da neki ljudi ponešto ostvare. Međutim, kod mnogih primjećujem i ovo: meditiranje uopće nije imalo nikakav naročit učinak na njih. Oni meditacijom nisu postali sposobniji voljeti. Nisu postali ni blaži ni mudri. Oni samo sjede. Zbog toga i gledam na to s dozom sumnje. Za mene je bitno samo ovo: što je rezultat meditacije?

Meditacija nije nikakav univerzalan lijek, nikakva kompenzacija, nikakva mogućnost da se pobjegne od svojih problema. Mislite li na to?

Upravo tako. U budističkoj tradiciji mnogi ljudi odlaze na neko vrijeme u samostan, da bi tamo meditirali. Takav postupak više promatram kao neku vrstu škole, nego kao način života. I smatram da je to dobro. Meditacija se uči i može se koristiti po potrebi. Ako netko pristupi nekom vjerskom redu podvrgava se sličnom treningu. Ali ako ja iz toga stvorim samo nekakav svakodnevan ritual, onda to gubi svrhu.

Ipak se meditacija može promatrati i kao neka vrsta oslonca u životu.

Točno. Ali onda je to nešto sasvim obično. Onda to nije nikakav veliki religijski čin, već nešto sasvim ljudsko. Poput umjetnika koji se koncentrira. Ili netko tko sluša glazbu – i to je jedan od načina kojim se može ostvariti unutarnji mir.

Što imate protiv ezoterije? Na moj komentar da je to spiritualni način shvaćanja Boga, vi kažete: Da, to bi se moglo i tako reći, da to nije nešto tako prirodno… Stječe se dojam kao da je za vas ovaj pojam previše pompozan.

Da, zato što na taj način ljudi bježe od onog uobičajenog, prirodnog. Po mom mišljenju puno je značajnija normalna svakodnevna djelatnost koja nas ispunjava.

Kada kažete djelatnost koja ispunjava mislite: kvalitetno rješavanje problema na koje nailazimo u svakodnevnom životu?

Točno. To je ono što nas očekuje u svakodnevnom životu: u emotivnoj vezi, u odnosima s djecom, na poslu. To su zadaci koji se moraju izvršiti i djelovanje koje nas ispunjava. Tko to čini s lakoćom, ima dobar utjecaj i na druge.

Mislite li da ima mnogo ljudi koji bi željeli biti nešto posebno i koji se kite određenim etiketama, npr. da su sada na spiritualnom putu ili meditiraju?

Da, točno. Jer kad ih promatram, mnogi su potpuno isprazni. U usporedbi s nekim tko obavlja težak posao, oni su sasvim isprazni, bez težine. Uzmite, na primjer, kakvu težinu ima seljak koji ujutro hrani svoje krave, a onda odlazi u polje… u usporedbi s nekim tko kaže: »Ja meditiram«!

ulomak iz Bert Hellinger, Priznati ono što jest, Zagreb 2006., str. 61.-66., preveo: Vlado Ilić, izvornik: Bert Hellinger, Gabriele Ten Hovel (2002)