Kant objašnjava da ljudski razum ovisi o tome da mu je predmet dan osjetilima. Ljudski razum ovisi o neovisnom postojanju predmeta njegove misli i u tome je smislu konačan. Vidjet ćemo da to znači da je ljudski razum vremenit, u dvostrukom smislu da misli u vremenu i da misli vremenitost. To ga razlikuje od božanskog razuma, koji misli iz „nikad“ [„nowhen“] i misli ono vječno. Zauzvrat, forma ljudskog zrenja je vrijeme budući da ono što ono zre jest, kao takvo, nešto što može biti mišljeno. To razlikuje čovjeka od životinje, koja je zatočena u sadašnjost svojih osjetila. Vremenska svijest je forma ljudskog života, koja ga odvaja i od vječnog života Boga, kome ne mora biti dano to što misli, i od puko osjetilnog života životinje, koja ne misli to što opaža. Vrijeme je forma znanja u kojoj su razum i osjetilnost ujedinjeni. Forme konačnog razuma, razum koji ovisi o tome što predstavlja, utoliko su forme vremenite misli, njoj pripadni formalni pojmovi, kategorije vremenitosti.
Ako je Kant u pravu, tad je vrijeme predmet logike – ne opće logike, nego transcendentalne logike. Filosofija uobličuje formalno znanje vremenitosti. Ona to čini samostalno, a ne izvedeno, tumačeći prirodoznanstvene teorije. To znanje je a priori zato što predstavlja samo formu misli koja se odnosi na zrenje, i sintetičko je zato što određuje ono što je dano osjetilima i stoga je vremenito. U analitičkoj filosofiji zavladala je dogma da nema sintetičkog znanja a priori. … Dovedemo li u pitanje izjednačavanje filosofske logike sa znanošću deduktivnog računa, time ćemo dovesti u pitanje i tu dogmu.
Budući da analitička tradicija filosofije ne zna ništa o transcendentalnoj logici, pokušava se baviti vremenom putem deduktivne logike. … Logička forma vremenite misli nije predmet opće logike budući da opća logika ne razvija svoje forme iz odnosa misli spram zrenja, dok je misao vremenita zato što se odnosi i ukoliko se odnosi na zrenja. Sve dok poistovjećujemo logiku s deduktivnom logikom, ne razumijemo ni vremenitost ni konačnost ljudske misli. …
U temeljnom slučaju mislimo misli koje se odnose na zrenje pomoću vremena u kojemu ih mislimo; misli su, reći ćemo, situacijske. Situacijska misao razuma koji ovisi o zrenju razlikuje se i od situaciji-odgovarajućeg ponašanja pukog osjetilnog stvorenja i od ne-situacijske misli nekog božanskog razuma. …
Može izgledati da je logika koja istražuje misao s obzirom na to kako se odnosi spram zrenja ograničenog dosega: ona istražuje samo određene misli, one koje se odnose na zrenje, pa utoliko ne može biti metafizička logika koja istražuje misao kao takvu. Zapravo ne ograničavamo područje transcendentalne logike kad kažemo da se ona bavi mišlju koja se odnosi na zrenje; time prije određujemo gledište s kojega transcendentalna logika razmatra misao uopće. Jer misao je moguća jedino izravnim ili neizravnim odnošenjem na zrenje. Logika koja opisuje forme po kojima misao ima osjetilni sadržaj stoga opisuje forme koje omogućavaju misao, i jest metafizička. Ali moramo točnije reći što znači to da se misao bitno odnosi na zrenje. Kant piše:
Na kakav se god način i pomoću kojih god sredstava neka spoznaja odnosila na predmete, ipak je zor onaj način pomoću kojega se ona neposredno odnosi na predmete i za čim teži sve mišljenje kao sredstvo. … No svako se mišljenje mora najposlije … bilo izravno (directe) ili zaobilazno (indirecte) odnositi na zorove. … – Misli bez sadržaja su prazne.
Mišljenje neke prazne misli je pretvaranje da se misli neka misao; prazna misao je prividna misao. I baš kao što prividna pobjeda nije nikakva pobjeda, tako i prividna misao nije nikakva misao. Kant objašnjava da su misli prazne ako im manjka sadržaj. Dok „bez sadržaja“ normalno znači „prazno“, Kant ovdje misli nešto drugo; zacijelo ne želi reći da su prazne misli prazne. Pod „sadržajem“ Kant misli na sadržaj primljen osjetilima. Ono što je primljeno po osjetilima – osjetilni sadržaj – jest ono što opažamo kad nešto opažamo; Kant naziva takav sadržaj nekim zrenjem. Misli bez sadržaja su misli bez zrenja. Ako su misli bez zrenja prazne, a prazne misli puko prividne misli i nikakve misli, onda to znači: mislim nešto, a ne ništa, jedino odnošenjem, izravnim ili neizravnim, na nešto što opažam. Inače bih mogao biti zaveden misliti da nešto mislim, dok uistinu ne mislim ništa….
Pojam situacijske misli možemo ovako objasniti. Nekom rečenicom mogu izraziti istu misao kadgod da je upotrijebim; takva je rečenica neka vječna rečenica, ono što izražava neka vječna misao. A mogu izraziti različite misli istom rečenicom u različita vremena; tad je to situacijska rečenica i misli koje izražava su situacijske misli. “2+2=4” i „voda se smrzava na 0°C“ su vječne rečenice, „kiši“ i „ovo auto je pogrešno parkirano“ su situacijske rečenice. Ustvrdi li netko danas „voda se smrzava na 0°C“ a netko drugi sutra „voda se ne smrzava na 0°C“, proturječe jedan drugome; jedan tvrdi ono što drugi poriče. Izražavaju istu misao tom rečenicom (ili njenim negacijskim oblikom), iako je upotrebljavaju u različita vremena. Naprotiv, ako netko danas ustvrdi „kiši“, a netko drugi sutra „ne kiši“, ne proturječe jedan drugome; prvi tvrdi nešto drugo od onoga što drugi poriče. Izražavaju različite misli tom rečenicom (ili njenim negacijskim oblikom) zato što je upotrebljavaju u različita vremena.
Situacijska rečenica izražava različite misli u različita vremena. … Upotrijebim li vječnu rečenicu, izražavam misao koju izražavam samo činjenicom da upotrebljavam tu rečenicu; stoga je ta rečenica potpun izraz te misli. Ako, nasuprot tome, upotrijebim neku situacijsku rečenicu, izražavam misao koju izražavam činjenicom da upotrebljavam tu rečenicu i činjenicom da je upotrebljavam u to vrijeme kad je upotrebljavam. Tu, dakle, rečenica i vrijeme kad je upotrebljavam zajedno sačinjavaju izraz misli. … Očito je da misao ovisna o zrenju jest temeljno situacijska. U najjednostavnijem slučaju u kojem se izravno odnosim na zrenje, mislim nešto (a ne ništa) opažajući to što mislim. Misao koju mislim na taj način je situacijska. …
Situacijska misao stoji između situaciji-odgovarajućeg ponašanja puko osjetilnog stvorenja i ne-situacijske misli božanskog razuma. Želimo pobliže sagledati tu dvostruku opreku. …
Situacijske misli mislimo pomoću vremena kad ih mislimo; to je jedna strana. Druga je strana da su misli koje tako mislimo bezvremenski istinite. Situacijsku misao mislimo pomoću vremena; ali kao misao ona nije povezana s vremenom na način da se ne može misliti u različito vrijeme. Ali kako možemo misliti u neko kasnije vrijeme jednu misao koju mislimo pomoću sadašnjeg vremena? Vječnom rečenicom izražavamo istu misao kad god da je upotrijebimo, pa je stoga možemo ponovno izraziti kasnije ponavljanjem rečenice. Situacijsku rečenicu ne možemo ponovno izraziti na taj način, budući da bismo ponovnim upotrebljavanjem te rečenice sad izrazili neku drugu misao. To da ne možemo ponovno izraziti situacijsku misao istom rečenicom ipak ne znači da je ne možemo ponovno izraziti. Znači da je možemo izraziti samo različitom rečenicom: mora postojati druga rečenica koja se koristi na takav način da njome tvrdimo kasnije ono što smo ranije tvrdili izvornom rečenicom. … Na primjer, kad tvrdim „danas je lijepo“, tvrdim to što tvrdim tom rečenicom pomoću vremena kad je upotrebljavam. Istu misao mogu ponovno tvrditi kasnije, ali tada moram upotrijebiti različitu rečenicu; mogu je ponovno tvrditi sljedećeg dana riječima „bilo je lijepo jučer“. …
Neka situacijska misao je ispravna ili pogrešna apsolutno, a ne relativno s obzirom na dane okolnosti. … To je moguće uslijed činjenice da isto ono što se jednom rečenicom tvrdi u jedno vrijeme može biti ustvrđeno drugom rečenicom u drugo vrijeme. Na taj način se mišljenje pomoću okolnosti oslobađa tih okolnosti. …
Situacijske misli su formalno različite od puko osjetilnih predstava povezanih s ponašanjem životinja. … Razum čija misao ovisi o zrenju i koji je stoga situacijski jest razum obdaren govorom. Kako je neki konačan razum moguć jedino oprekom rečenice i misli, pojam misli u slučaju konačnog razuma sadrži pojam jezika.
Mišljenje i suđenje su svojstva ljudskog, ne životinjskog, života. Životinje žive izvan oblasti istine. (To nije empirijska teza, nego odredba čistog pojma neke životinje: neka životinja je živo biće koje opaža ali ne misli.) Ljudsko zrenje i životinjska osjetilnost se utoliko razlikuju u formi. Ne postoji jaz kroz čovjeka koji razdvaja njegov razum od njegove osjetilnosti; umjesto toga, jaz dijeli ljudsku osjetilnost od životinjske osjetilnosti. Snaga misli preobražava ljudsku osjetilnost. Neka životinja opaža sadašnje okolnosti odgovarajući na njih prikladnim ponašanjem u skladu s nekim pravilom. Čovjek, nasuprot tome, može opaziti nešto tako da prepoznaje da je to tako kako on misli. To što opaža je nešto što je istina ili je slučaj, i time je formalno različito od onoga što životinja opaža. …
Kao što se situacijska misao nekog konačnog razuma razlikuje od situaciji-odgovarajućeg ponašanja puko osjetilnog bića, tako se razlikuje od ne-situacijske misli nekog beskonačnog razuma.
Naš razum ovisi o tome što predstavlja: on ovisi o svom predmetu koji mu je dan. To se može razumjeti na dva načina: tako da to sačinjava bit ljudskog razuma, ili tako da to naznačuje njegovu manjkavost. U jednom slučaju je ljudski razum to što jest po svom jedinstvu s osjetilnošću i utoliko bitno konačan; u drugom slučaju ljudski razum je u sebi beskonačan a konačan samo utoliko što je ograničen svojom ovisnošću o osjetilnosti. Ako razum i osjetilnost oblikuju neko bitno jedinstvo u čovjeku, tad je ljudska misao bitno situacijsko. Nasuprot tome, ako su razum i osjetilnost tek slučajno zajedno u čovjeku (tako da njihovo jedinstvo ne dira u to što jesu), tad misao nije bitno u odnosu sa zrenjem; i u tom slučaju misao je, ukoliko je situacijska, manjkava kao misao. To da mislimo situacijske misli pomoću vremena u tom slučaju nije bitno za same te misli, nego je nesavršen način na koji ih mislimo. To gledište je široko rasprostranjeno. Michael Dummett, primjerice, piše:
Stvarnost mora biti nešto o čemu načelno postoji potpun opis. […] O svemu što je stvarno mora postojati potpun opis – to jest neovisan o motritelju.
Neki opis je neovisan o osobi koja ga pruža („neovisan o motritelju“), ako ne upotrebljava nikakve situacijske izraze. Dummett vjeruje da ono što je stvarno mora biti izrazivo vječnim rečenicama; misao kao takva je, kaže on, vječna. Zašto? Dummett to ne kaže. Kaže da je to „jedna predrasuda [….] koja leži vrlo duboko u mnogim ljudima“, što je istina, ali ne pokazuje izvor te predrasude. Mogli bismo ga razmotriti na ovaj način. Situacijskim rečenicama tvrdim nešto pomoću vremena kad to tvrdim. Ali za to što tvrdim u određeno vrijeme ne može biti bitno da to tvrdim u to vrijeme, jer tvrdeći predstavljam svoju tvrdnju kao bezvremenski istinitu. Stoga – moglo bi se razmišljati – mora biti moguće to tvrditi bez pomoći vremena i utoliko nekom vječnom rečenicom. Posudivši izraz Thomasa Nagela, možemo istu zamisao izraziti na sljedeći način. Kad upotrebljavam neku vječnu rečenicu, za to što tvrdim je irelevantno vrijeme kad je upotrebljavam. Sudim iz nikad [nowhen]. Situacijskom rečenicom, naprotiv, tvrdim nešto pomoću vremena kad je upotrebljavam; sudim iz tog vremena. Pa ipak, to što tvrdim ne može biti određeno vremenom kad sam to ustvrdio; ne može biti bitno da sam to ustvrdio iz tog vremena. Stoga – tako razmišljamo – moram moći to ustvrditi tako da nije važno kad to tvrdim; moram moći to tvrditi iz nikad [nowhen].
Otud može izgledati kao da bi ono Istinito ili ono Stvarno kao takvi bili predmeti vječne misli, koja je u situacijskoj misli predstavljena na neki subjektivan način. Da je tako, tad bi svaki razum kao takav bio pod imperativom očistiti se od situacijske misli; konačni ljudski razum bio bi pod idealom jednog beskonačnog, božanskog razuma. To ne bi bio neki vanjski ideal, nego ideal zasnovan na samoj biti misli, jer misliti znači odnositi se na ono Istinito ili ono Stvarno. Dok god se razum bavi situacijskom mišlju, bio bi manjkav kao razum, i zaostajao za svojom biti. Thomas Nagel snažno opisuje posljedice toga poimanja misli i istine: u misli se odnosim sam na sebe kao na razum, a to znači da se odnosim na samog sebe kao subjekta samo vječnih misli, jer to je ono što jesam kao razum. Subjekt vječnih misli kao takav jest nigdje i nikad [nowhen] i nije pod utjecajem ičeg. Pa ono na što se doista odnosim riječju „ja“ nije tu ni tamo, niti mu osjetila išta daju. … „Istinsko sopstvo“ jest ja kao subjekt misli, ja ukoliko se odnosim na ono što je stvarno. To je subjekt jednog „objektivnog poimanja svijeta“, koje jest ukupnost vječnih misli. Istinsko sopstvo je božanski razum.
Ljudski razum je situacijski, i odnosi se na zrenje. To je njegova bit, prema Kantu, to je njegov manjak, prema Nagelu. Postoji drugi način da se opiše ta suprotnost. Kant naziva predmet jednog neograničenog razuma stvar po sebi, a predmet konačnog razuma pojavom. Kant i Nagel se slažu da nikad ne znamo stvari po sebi, nego samo pojave. Ali to Nagelu znači nešto drugo nego Kantu. Nagel vjeruje da nikad nećemo biti u stanju potpuno se očistiti od misli ovisnih o zrenju i situacijskih misli, i zbog tog razloga nikad nećemo znati stvar po sebi: „nikad se ne možemo potpuno osloboditi infekcije nekim partikularno ljudskim gledištem“. Pa ipak je stvar po sebi mjera naše misli, i sve dok je ne dosegnemo naša misao je manjkava. Prema Kantu, naprotiv, naše misli nisu prazne zato što su i ukoliko su situacijske ili povezane sa situacijskom misli. Zato nije slučaj da mi, kao razum, nastojimo za praznim mislima. Pa onda ljudska misao nije manjkava zato što ne zna stvari po sebi, nego je prije jedino moguća kao misao kakva jest zato što ne zna stvari po sebi. Stvar po sebi nije mjera ljudskog znanja: „o njoj se pak u iskustvu nikad ne postavlja pitanje“.
Čini se da misao kao takva mora biti vječna. Jer to što mislim ne može ovisiti o vremenu kad to mislim; moram biti u stanju misliti iz nikad [nowhen]. Ali tu nedostaje jedan korak. Istina je da to što mislim ne može biti određeno vremenom kad to mislim. Ali ne slijedi da mora biti moguće misliti misao bez pomoći vremena. Slijedi tek da moram biti u stanju misliti istu misao u drugo vrijeme. A to mogu, ako je mislim pomoću tog drugog vremena. Tad misao nije određena bilo kojim vremenom, ali je ipak bitno misao pomoću vremena. Nužno postoji vrijeme kad je mislim, ali ne postoji vrijeme kad je nužno mislim. Misli izražene situacijskim rečenicama oslobađaju se danog vremena dok se odnose jedna na drugu kroz vrijeme. [Tyler] Burge previđa taj jezični red i gađa prenisko: brka ljudsku misao sa [životinjskim] situacijom-određenim ponašanjem. Nagel, koji previđa isti taj red, gađa previsoko i poistovjećuje ljudsku misao sa ne-situacijskom misli Stvaratelja.
ulomak iz Sebastian Rödl, Categories of the Temporal, 2012., str. 8.-10., 53.-54., 61.-74., s engleskog prijevoda 😦 preveo: ja, njemački izvornik: Sebastian Rödl, Kategorien des Zeitlichen (2005)
nagovor na filosofiju 