kakav sam ja to liberal?

Htio bih odgovoriti na tri česta prigovora liberalizmu.

Prvi od tih prigovora može biti formuliran ovako:

u liberalno demokratskom sustavu svaka stvarnost također mora postati liberaldemokratska: obitelj treba postati liberalna i demokratizirana, isto vrijedi i za škole, za moral, mentalitet općenito. [1]

Prigovor zvuči čudno ako se uzme u obzir da je sloboda odabira u temelju liberalizma. Problem je u tome da se osobito u Americi liberalizam često izjednačava s jednom ideologijom „progresivizma“, koja je osobito u zadnje vrijeme poprimila oblik insistiranja na „političkoj korektnosti“ kao društvenim pravilima ponašanja usmjerenim protiv navodno natražnjačkih tradicionalnih životnih formi. Ali, za razliku od te ideologije, liberalizam nije nužno u sukobu s tradicijom. Tu stvar je svojedobno mjerodavno pojasnio Tarik Haverić:

Apstraktnom građaninu pripisuje se pogrešna uloga, koja se onda osporava; njegova je vrijednost isključivo instrumentalna. Niko još nije osporavao geometriju zato što nigdje ne postoji ravan bez debljine ili tačka bez dimenzija. Zato to i jesu apstrakcije. … [N]eki kritičari predstavljaju liberalizam kao učenje koje ima za cilj ‘stvaranje’ apstraktnog građanina, lišenog svih socijalnih veza. A radi se samo o sredstvu, korisnoj fikciji (bez fikcija se npr. javno pravo ne može zamisliti. Kontraktualističke teorije pozivaju se na društveni ugovor, mada ga empirijski niko nikada nije potpisao…). Građanin je, u političkoj filozofiji, sjedište onoga što je svima zajedničko, a nikome svojstveno.” [2]

Kako god shvatili apstraktne pojmove poput „društveni ugovor“ i „građanin“ (u smislu „punoljetnog“ pojedinca odgovornog za vlastite postupke) – bilo kao „korisne fikcije“ ili „modele“ ili ideje itd. – poanta  Haverićevog navoda ostaje. Kao što sasvim lijepo mogu razlikovati stol od leda, mada u fizici oboje za stanovite svrhe apstrahiram kao “glatke ravne plohe”; kao što mogu razlikovati kamenčić od trešnje a oboje za stanovite svrhe apstrahirati kao “točkaste mase”; tako mogu razlikovati Ivicu od Davora, a obojicu za stanovite svrhe apstrahirati kao “građane”. Time ne dokidam sve razlike koje postoje među nama, nego tek uspostavljam jednakost u jednome, vrlo određenome kontekstu: naime zakonsku i političku ravnopravnost. To što su npr. muškarci i žene u političkom smislu ravnopravni ne znači dokidanje muškosti i ženskosti – mada je pri davanju prava glasa ženama bilo takvih zlogukih proročanstava. Niti postoji zahtjev da “obitelj mora postati liberalizirana” – to što će u jednoj od liberalno-demokratskih zemalja u nekom obrascu pisati “roditelji” a ne “otac i majka” niti smije niti može ukinuti specifične odnose koje očevi imaju sa svojom djecom, i koje majke imaju sa svojom djecom, i koje očevi i majke imaju međusobno. Te odnose u ogromnoj većini slučajeva ne određuju zakoni i neki apstraktni činovnički obrazac ih ne može ugroziti. Nasuprot često ponavljanoj zamjerci kako se u današnjem društvu svi odnosi svode na ekonomske (što je jedno od značenja pojma „neoliberalizam“[3]) valja uvijek ponovno ponavljati očit protuprimjer: najteži i društveno najvažniji posao, naime odgoj djece, ogromna većina ljudi radi besplatno. Ljudi u pravilu vlastitu djecu odgajaju iz ljubavi, ne zbog ekonomskog interesa i ne zbog zakonske prisile.

Pojam građanina, dakle, ne izjednačava na silu inače različite ljude. Radi se tek o jednom njihovom aspektu koji se uzima kao jednak, a to je ravnopravnost svih građana pred zakonom i politička ravnopravnost svih. Liberalizmu je, nasuprot gore navedenom prigovoru, svojstveno nastojanje za minimumom propisa – a sve što nije propisano je slobodno, na odabir svakome pojedincu kad se radi o privatnim stvarima, odnosno demosu kad se radi o zajedničkim poslovima (res publica).

Iz te orijentacije ka minimumu izniče i drugi prigovor da liberalizmu

nije važno što je dobro ili istinito, već što je (ideološki, politički) korektno, ispravno. [4]

Doista, koncepciju dobrog života liberalne demokracije prepuštaju pojedincima (odnosno demosu kad se radi o res publica). Svi imamo iskustvo da se ljudi često ne slažu o tome što je dobar život, niti imamo neke pouzdane eksperte koji bi nas u to mogli uputiti. Stoga liberalizam pušta svakome da svojim životnim odabirima sam pruži odgovor na pitanje kako živjeti?, naravno, u onoj mjeri u kojoj ne ugrožava druge svojim odlukama. Liberalizam ne daje odgovore na posljednja pitanja o istini i dobru – upravo to ga čini bitno različitim od totalitarnih ideologija. Ali daje pravila igre – “korektnost” u smislu fair-playa – koja omogućuju da živimo jedni pored drugih tražeći svatko svoje odgovore na njih (ili ne, ako nekoga ta pitanja ne interesiraju ili je spreman prihvatiti neki gotov odgovor na njih).

Pojašnjavajuće svjetlo na ta pitanja baca razlikovanje između “zajednice” i “društva” (srodno Hegelovom razlikovanju običajnosti i moralnosti) koje je razvio Ferdinand Tönnies. Zajednica je organsko jedinstvo ljudi koji su međusobno srodni – obitelj, pleme, klan. Veze između članova zajednice su najčešće implicitne, “zna se” kako se ponaša bez potrebe da se to eksplicitno ugovara ili propisuje. Ali, kad je broj članova prevelik da bismo zapravo poznavali većinu ljudi s kojima dolazimo u dodir potrebno je eksplicitno dogovarati “pravila igre”. Tada nastaje drugačiji oblik socijalnosti: društvo. Tu su veze između članova eksplicitne, ugovorene. U zajednicu se rađamo, društvu pristupamo  i napuštamo ga slobodno. U zajednici je temeljno raspoloženje srodnička ljubav, u društvu je to sumnjičavost. Mada ponekad su u sukobu, ne moraju biti i najčešće nisu – većina zajednica (npr. obitelji) održiva je u okvirima društva. Građanin je po definiciji član društva, ali prije i češće nego što je građanin, čovjek je pripada zajednicama – obiteljima, susjedstvima itd. Zajednice su uvjet mogućnosti društva: bez zajednica nema društva, dok zajednice (ako su dovoljno male i izolirane) mogu postojati i bez društava. Ipak, društvo je kasnija i viša faza u razvoju čovjeka prema slobodi: tu su veze među ljudima svjesno i slobodno odabrane. Iako čovjek izniče iz obitelji i nikad je ne treba napustiti, u određenom trenutku postaje punoljetan: želi i treba odgovarati sam za svoje postupke, želi sam dogovarati svoje poslove s drugim punoljetnim osobama. A to je društvo. Tamo gdje nepisani običajni odnosi više ne funkcioniraju potrebno je ugovoriti odnose. Pritom nije ni moguće ni poželjno sve ljudske odnose svesti na građanske – tko to želi u zabludi je, podjednako kao i onaj tko se toga boji.

Treći čest razlog za averziju spram liberalizma je i teza o liberalnom “kraju povijesti”. Doista, sasvim razumijem užas pri pomisli da su npr. suvremeni Amerikanci, ili čak Skandinavci, dovršetak povijesti kojemu svi neminovno težimo (ili bismo trebali težiti). Izlaz iz te situacije mi je, opet u osloncu na gornje Tönniesovo razlikovanje, pružio Max Scheler. Taj izlaz doduše nije dostupan ljudima posve lišenima religioznih sklonosti, ali možda se oni niti ne groze te perspektive da bi naši suvremenici iz liberalnih demokracija bili konačni dovršetak razvoja čovječanstva, Nietzscheovi “zadnji ljudi“. Naime, Scheler uz zajednicu i društvo razlikuje još (barem) dvije socijalne forme. Jedna je nižega ranga od zajednice: masa, kao hrpa bezobličnih krhotina razbijene zajednice, dok je druga iznad građanskog društva: “zajednica svetih”.

scheler piramida

Ovo na vrhu svakako implicira i međusobnu ljubav (poput organskih zajednica) ali i slobodu svjesnog odabira (poput društva). Bez iskušenja slobode, koja može odabrati zlo,a zapostaviti “istinu i dobro”, nema svetosti. Niti njoj vode tradicionalne  organske veze među ljudima:

Nema tu više ni Židova ni Grka, nema više ni roba ni slobodnjaka, nema više ni muškoga roda ni ženskoga… (Gal. 3,28)

Nisu to valjda “natruhe rodne ideologije u Bibliji” [5], nego se radi o prijelazu na višu socijalnu formu. Društvo, sa slobodom pojedinca i svim iskušenjima koja ona predstavlja, jest prethodni uvjet mogućnosti “zajednice svetih”, kao što je organska zajednica uvjet mogućnosti društva. Ne moramo se pomiriti s time da je društvo zadnja faza čovjeka, ali pritom ne bismo smjeli ići niže od građanskog društva i liberalne demokracije kao njegove političke forme. Jer natrag u zasebne organske zajednice ne možemo bez neke globalne katastrofe, budući da nas je naprosto previše za takvo što. Pa će svaki pokušaj da se to učini završiti niže od organskih zajednica, naime u bezličnoj masi podložnoj moći vođe ili stranke koji tobože utjelovljuju cjelinu zapravo fiktivne “narodne” zajednice.


[1] Tako Ivica Šola u tekstu Postoji li doista razlika između komunizma i liberalizma?

[2] U emailu kojega je Romano Bolković višekratno citirao na svom blogu i facebooku.

[3] Naime, neoliberalizam kao „komodifikacija“, jest jedno od četiri značenja toga pojma prema Danielu Rodgersu.

[4] Šola, isto.

[5] Kako reče jedan forumaš ovdje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s