shizmogeneza EU?

Omnis determinatio est negatio. Hegel je proslavio tu Spinozinu misao (čiji su korijeni još drevniji): čim nešto odredimo kao x time smo ujedno negirali sve ono što je ne-x. „Ovo je čovjek“ negira da je to magarac, majmun, panj, itd. Može se primijeniti i obratan postupak: kad za nešto što možda najprije izmiče odredbi kažemo da nije x, nije ni y, ni z, itd. možda se približavamo onome što to jest. Izgleda da neki takav postupak primjenjujemo i pri stjecanju vlastitih identiteta. Graeber i Wengrow daju jedan primjer koji je osobito blizak nama internetskim raspravljačima:

Zamislite da dvoje ljudi započnu raspravu oko neke manje političke nesuglasice, ali nakon jednog sata raspravljanje završe na tako nepomirljivim pozicijama da s obzirom na neku ideološku podjelu sebe nalaze potpuno suprotstavljenima – dotle da čak zauzimaju ekstremne pozicije koje pod normalnim okolnostima nikad ne bi prihvatili. Započeli su kao umjereni socijaldemokrati različitih nijansi; nakon nekoliko užarenih sati jedan je nekako postao lenjinist a drugi zastupnik ideja Miltona Friedmana. Znamo da se takve stvari mogu dogoditi u raspravama. (Graeber i Wengrow, The Dawn of Everything, 2021.)

Hegel je uvidio da postoji paralela između onoga što se događa u međuljudskim raspravama i onoga što se događa u povijesti. Ta dijalektika kojom samoga sebe identificiramo kao ako-nisam-siguran-tko-sam-barem-znam-da-nisam-poput-ovog-tu-idiota događa se i u samoidentificiranju zajednica. Gregory Bateson je 1930-ih taj proces nazvao shizmogenezom (od grčkih riječi shisma: pukotina, rascjep i genesis: rođenje, postanak).

Batesona su zanimali psihološki procesi unutar društava, ali postoje svi razlozi da vjerujemo kako se nešto slično također događa između društava. Ljudi sebe definiraju naspram svojih susjeda. Tako gradovi postaju gradskijima a barbari barbarskijima. Ako se stvarno može reći da postoji „nacionalni karakter“ on može biti samo ishod takvog shizmogenetskog procesa: Englezi nastoje biti što je manje moguće poput Francuza, Francuzi što manje poput Nijemaca, i tako dalje. Ako ništa drugo, svakako će u međusobnim raspravama preuveličati svoje razlike. … Možda bi klasičan povijesni primjer bili grčki gradovi-države Atena i Sparta u petom stoljeću pr. Kr. … “Međusobno dinamički povezane, one su se uspostavile recipročno … Atena je za Spartu bila poput mora naspram kopna, kosmopolitska naspram ksenofobne, trgovačka naspram samodostatne, luksuzna naspram štedljive, urbana naspram seljačke, logoreička naspram lakonske: nabrajanje dihotomija se ne može dovršiti… Atena i Sparta bile su protutipovi.” Svako društvo biva zrcalnom slikom drugoga. Tako postaje njegov prijeko potreban alter ego, nužan i stalno prisutan primjer onoga što nikad ne bi trebalo željeti da se bude. (Graeber i Wengrow, isto)

Ima li smisla primijeniti taj pojam shizmogeneze na EU? Ako je teško odrediti što točno EU jest i treba biti (odnosno pojam ili ideju EU), možda se tome možemo približiti sagledamo li ono što je u povijesnom tijeku zadnjih desetljeća svoju sudbinu definitivno (barem kako sad izgleda) odvojilo od EU. EU je ponegdje vjerojatno (bila) zamišljena kao naprosto kosmopolitska zajednica koja bi se stalno širila te u budućnosti uključivala ne samo više-manje sve europske države nego npr. i mnoge bliskoistočne i sjevernoafričke koje ispune određene vrijednosne kriterije, pa i dalje sve do jedne globalne zajednice država. Ipak sada izgleda da će konačne granice Europske unije odrediti tri velike i stare države: Turska, Rusija i Ujedinjeno Kraljevstvo. Svaka od njih je dugo (bila) u nekom ambivalentnom odnosu (ne)pripadnosti i spram Europe uopće a posebno EU, da bi naposljetku odbacila EU ili bila odbačena od EU. Može li EU barem dijelom prepoznati vlastiti identitet u shizmogenezi od Turske, Rusije i UK?

Što je EU ako Turskoj nije mjesto u njoj? Turska je zahtjev za pristupanjem EU (tada još ne „uniji“ nego „ekonomskoj zajednici“) podnijela 1987., a pregovori nisu daleko odmakli, da bi 2019. ministri vanjskih poslova zemalja članica zajednički zaključili da je došlo do „zastoja“ i da se Turska „sve više udaljava od EU“. To udaljavanje popraćeno je rastom ideologije neoosmanizma, po kojoj Turska i svoju povijest i budući utjecaj nalazi uglavnom izvan Europe. Ali već 2007. tadašnji francuski predsjednik reče da

neograničeno proširenje Europe riskira uništenje europskog političkog jedinstva… Želim reći da Europa mora sebi dati granice, da nisu sve zemlje pozvane postati članicama Europe, počevši od Turske kojoj nije mjesto u Europskoj uniji.

Turska bi bila prva članica u kojoj bi islam bio najbrojnija religija. Je li to glavni razlog zbog kojega joj „nije mjesto u EU“? Je li EU kršćanski klub? Rasprave o tome hoće li se u ustavu EU spomenuti kršćanstvo bile su dugotrajne, sa raznim prijedlozima. Meni se osobno sviđao ovaj:

Vrijednosti (Europske) unije uključuju vrijednosti onih koji vjeruju u Boga kao izvor istine, pravednosti, dobra i ljepote, kao i onih koji to vjerovanje ne dijele ali poštuju te univerzalne vrijednosti koje dolaze iz drugih izvora.

Naposljetku se u prijedlogu ustava (koji je slavno propao 2005. na referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj) nije našao ni Bog ni kršćanstvo nego tek spomen neodređenog „religijskog“ (pored „kulturnog i humanističkog“) nasljeđa kao inspiracije za „središnju ulogu ljudske osobe“ među vrijednostima Europe. Osobno bih se složio s Angelom Merkel: „Nemamo previše islama, možda imamo premalo svijesti o kršćanstvu.”

Ali po svemu sudeći prevladavajući razlog za europsku skepsu prema islamu nije njegova suprotnost naspram kršćanstva nego njegova upitna spojivost sa sekularnom državom. Sekularna se država, naime, nakon duge povijesti razvila unutar (a ne nasuprot) kršćanstva, kao istodobno zaštita Crkve od države i države od Crkve. Čini se da su u islamu takva strujanja daleko slabija (dok je pak islamizam kao ideologija izravno suprotstavljen sekularnoj državi). Turska je već sto godina u ustavu izrijekom definirana kao sekularna država, ali uslijed spomenutog okreta prema neoosmanizmu i u tome pogledu su najavljene promjene. Ukratko: čini se da shizmogeneza EU spram većinski islamskih zemalja znači prije svega sekularnost, a ne kršćanstvo. (S obzirom na naša srednje- i istočno-europska iskustva iz prošloga stoljeća tu bi valjalo uključiti i odvojenost ne-religijskih ideologija od države, recimo općenito odvojenost „civilnog društva“ od države.)

Što je EU ako Rusiji nije mjesto u njoj? Na početku svoje vlasti Putin je ovako iskazao želju za pristupanjem NATO paktu: „Rusija je dio europske kulture. I ne mogu zamisliti svoju zemlju izoliranu od Europe i onoga što često nazivamo civiliziranim svijetom.“ I doista, dovoljno je spomenuti imena poput Čajkovskog, Solovjeva, Dostojevskog, Mendeljejeva, Tarkovskog i mnogih drugih. Pa ipak, danas Rusija svoje mjesto u svijetu označava riječju „Euroazija“.

Jedno od najdugovječnijih samorazumijevanja Europljana je razlikovanje svojih oblika vlasti od „orijentalnih despocija“ koje pak tradicionalno projiciramo na Aziju. Taj pojam potječe još od Aristotela koji je razlikovao tiraniju kao privremeni oblik vladarove samovolje među inače slobodoljubivim Helenima od despocije kao trajnog oblika ne samo vladarevog odnosa spram podanika kao robova, nego i podanika koji prihvaćaju vladara kao svoga gospodara. Za razliku od tiranije koja je među Helenima moguća mada nepoželjna, despocija je azijski oblik vladavine, na čiju trajnost Heleni nikad ne bi mogli pristati. Europljani su takvo samorazumijevanje nasljedovali barem od Montesquieua za koga despocija – različito od monarhije ili demokracije koje su trebale biti ondašnji oblici pravne države zasnovane na vladavini zakona – počiva na samovolji ili čak pukim hirovima vladara.  

Despotizam je bio sve ono što europske monarhije nisu, ili ne bi trebale biti… [K]ao svojevrsna teoretizacija Azije gdje je „tako reći prirodno udomaćen“, despotizam označava vladavinu samo silom i strahom. Dok monarh jest jedini vladar ali vlada „čvrstim i uspostavljenim zakonima“, despot „jest zakon, država i vladar“. Prijelaz od puke, nepodijeljene moći ka monarhiji zasnovanoj na zakonima bila je, za Montesquieua, sama Rusija. … Za Montesquieovu Europu Rusija je jedno ovakvo titranje: „izlazi iz njega“ ali onda ponovno pada u despotizam, skoro pa jest Europa ali nikad je ne dostiže. (Harsha Ram, Russia and the Oriental Despot, 1994.)

Taj aristotelovski pojam bolje opisuje negativnu amplitudu toga ruskog titranja nego li ono što je školski marksizam nazivao „društveno-ekonomskim formacijama“: Ivan Grozni je vladao u feudalizmu, Staljin u socijalizmu a Putin u kapitalizmu, ali Grozni/Staljin/Putin=despot.

(Prije prelaska na treću veliku shizmogenezu postavlja se i lokalno pitanje: ako neoosmanističkoj Turskoj i euroazijskoj Rusiji nije mjesto u EU, je li BiH i Srbiji? Čini se da je kratak odgovor: u onoj mjeri u kojoj svoj identitet i sudbinu ne žele vezati uz (takvu) Tursku i Rusiju. U svakom slučaju mi se čini da je neupitan nacionalni interes RH da BiH uđe u EU, a to izgleda nezamislivo bez da i Srbija uđe u EU.)

Što je EU ako UK nije mjesto u njoj? Davne 1872. tadašnji je britanski premijer Disraeli postavio ovu dvojbu:

Hoćete li biti zadovoljni kao jedna udobna Engleska … ili ćete biti velika zemlja – imperijalna zemlja?

Ako bi UK u budućnosti bila nešto poput uvećane Norveške, Švicarske ili Islanda, ne bi bilo dobrog razloga da EU sebe definira nasuprot nje. (Dapače, od Švicarske ili Islanda bismo svakako imali što naučiti recimo o direktnijoj demokraciji.) Ali povijesno su ambicije bile drugačije. Na sastanku jednoga anglo-američkog društva 1904. budući je američki predsjednik Woodrow Wilson tu ambiciju sažeo ovako:

razmotrite li za što stoje različite nacije u svijetu, držeći u umu specifične svrhe Engleske i Amerike, vidjet ćete da ima samo jedan put za odabrati a taj je nastaviti iskreno i nesebično onu službu svijetu koju se sad odvelo predaleko da bismo odustali. Anglo-saksonski narodi su poduzeli rekonstrukciju svijeta i bila bi njihova sramota sada se povući.

Ukoliko je Britanija i dalje dio toga anglo-američkoga projekta koji kao svoju službu vidi rekonstrukciju svijeta na vlastitu sliku i priliku tada shizmogeneza EU spram njih može imati barem jedan ozbiljan sadržaj: imperijalizam.

Daleko od toga da bi povijesno imperijalizam bio neka anglo-američka specifičnost:

Unutarnji poriv za ekspanzijom, koji ju je [naime Europu] u začetku novovjekovlja nagnao da u slijedu “velikih otkrića” sva otkrivena područja svijeta smjesta podvrgne brutalnom i beskrupuloznom porobljavanju, treba, čini se, shvatiti kao baštinu i daljnje razviće biti rimskog imperija. Kako je to prije dvadesetak godina obrazlagao Peter Sloterdijk, kobni europski nacionalizmi i dva njima prouzročena svjetska rata, a naposljetku i “imperij SAD” – u kojemu “moderna Europa” gleda “izvanjšteni lik vlastite biti” – podrijetlo imaju u rimskom imperiju. (Damir Barbarić, Ideja Europe)

Možemo se samo nadati da će EU to nasljeđe prepustiti svome „zapadnom“ petookom alter-egu (osobito s obzirom npr. na nedavna brljavljenja Francuske i Italije u Libiji). To eventualno odustajanje od imperijalizma ne mora značiti neko pacifističko zatvaranje očiju pred realnostima vojne moći. Na papiru izgleda da bi ovo trebalo biti sasvim dovoljno za samoobranu: zemlje EU ukupno godišnje troše za vojsku tri do pet puta više nego Rusija ili Turska ili UK, a tek dvadesetak posto manje nego sve više militarizirajuća Kina; osim toga imaju nuklearno oružje; imaju jedno stalno mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a. Koliko god takav scenarij bio malo vjerojatan, po tome se pitanju svrstavam u suvereniste (naravno, europske).

Jedna misao o “shizmogeneza EU?

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s