trostrukost?

Misao, npr., koju izražavamo Pitagorinim poučkom je izvanvremenski istinita, istinita neovisno o tome prihvaća li je netko kao istinitu. Ne treba joj nositelj. Nije postala istinitom tek kad je otkrivena, nego je poput planeta koji je, prije nego ga je itko vidio, međudjelovao s drugim planetima… Čini se da je ovo rezultat: [takve] misli nisu ni stvari vanjskog svijeta niti predočbe [psihološke]. Mora se priznati treća oblast. (Gottlob Frege)


Buddhizam pretpostavlja da postoje tri temeljno razlučiva vida ili odlike svijeta uvjetovanih stvari, svijeta u kojem živimo:

1. Tvar – tjelesni objekti
2. Duševnost – subjektivna iskustva
3. Apstraktni sklopovi – duhovne forme …

Svojstva poput protežnosti, prostorno-vremenske lokalnosti, i tako dalje prepoznajemo kao odredbene odlike tvarnoga svijeta. S buddhističkog gledišta, osim tih pojavno vidljivih objekata, u ovu prvu oblast stvarnosti spadaju i pojave poput nevidljivih čestica, raznih polja (elektromagnetsko) i prirodnih sila (gravitacija). No, za buddhističke filosofe, stvarnost nije iscrpljena sadržajem ove oblasti.

Postoji također i oblast subjektivnih iskustava, poput našeg procesa mišljenja, osjetilnih zamjedbi, osjeta i bogatoga tkanja osjećaja. S buddhističkog stanovišta, velik dio ovog svijeta se može pronaći i kod drugih osjetilnih bića [osim čovjeka]. Mada uvelike uvjetovano fizičkom osnovom – uključujući mreže živaca, moždanih stanica i osjetilnih organa – oblast duševnosti uživa zaseban status od tvarnoga svijeta. S tog stanovišta se oblast duševnosti se ne može svesti na svijet tvari, mada može ovisiti o tom svijetu u svome djelovanju. …

Nadalje, postoji i treća oblast stvarnosti, apstraktne složevine, koje se ne mogu označiti niti fizičkima u smislu da bi bile sastavljene od tvarnih sastavnica, a niti duševnima u smislu unutarnjih subjektivnih iskustava. Pri tom govorim o mnogim odlikama stvarnosti koje su neizostavne za naše razumijevanje svijeta. Fenomeni poput vremena, pojmova i logičkih načela različiti su od prvih dviju oblasti. Priznat ćemo da su svi fenomeni koji pripadaju ovom trećem svijetu uvjetovani bilo prvim bilo drugim – naime tjelesnim ili duševnim – područjem fenomena, pa ipak imaju značajke različite od drugih dvaju.

Koliko shvaćam, ova je taksonomija stvarnosti, koja ide sve do najranijih faza filosofske tradicije buddhizma, skoro istovjetna s onom koju je predložio Karl Popper… Začuđuje da je Popper, za koga znam da nije imao nikakvih temelja u buddhističkoj misli, dospio do jedne skoro istovjetne razdiobe kategorija stvarnosti. (Dalai Lama)


Predložit ću jedno gledište o univerzumu koje prepoznaje barem tri različita no međudjelujuća pod-univerzuma.

Postoji, kao prvi, svijet koji se sastoji od fizičkih tijela: kamenja i zvijezda; biljaka i životinja; ali također od zračenja i drugih oblika fizikalne energije. Taj ću fizički svijet nazvati ”svijet 1”.

Mogli bismo, ako to želimo, podijeliti taj fizički svijet 1 na svijet neživih fizikalnih predmeta i na svijet živih stvari, bioloških predmeta, mada to razlučivanje nije oštro.

Postoji, kao drugi, duševni ili psihološki svijet, svijet naših osjećaja boli i zadovoljstva, naših misli, naših odluka, naših opažanja i motrenja; drugim riječima, svijet duševnih ili psiholoških stanja i zbivanja. Ili subjektivnih iskustava. Nazvat ću ga ”svijet 2”. Svijet 2 je neizmjerno važan, osobito s ljudskoga gledišta, ili s moralnog gledišta. Ljudske patnje spadaju u svijet 2; a ljudske patnje, osobito one koje je moguće izbjeći, jesu središnji moralni problem za one koji mogu pomoći.

Svijet 2 može biti podijeljen na razne načina. Možemo razlikovati, ako to želimo, potpuno svjesna iskustva od snova, ili od podsvjesnih iskustava. Ili možemo razlikovati ljudsku svijest od životinjske svijesti…

Pod ”svijetom 3” mislim na svijet proizvoda ljudskog duha, poput jezika; bajki, pripovijesti i religijskih mitova; znanstvenih pretpostavki i teorija, i matematičkih konstrukata; pjesama i simfonija; slika i kipova. Ali također i aviona i aerodroma i ostalih djela inženjerstva. (Karl Popper)


Najmanje je sporan, naravno, Svijet 1, svijet svakodnevnoga života i znanosti. Njega će poreći samo solipsisti i neki krajnji idealisti.

Materijalisti mogu poricati stvarnost Svijeta 2: duševni procesi, kažu oni, nisu ništa do neuronskih operacija našega mozga…

Najspornija je “realnost” Svijeta 3. Pomislimo na matematiku koju je prototipom ovoga svijeta smatrao već Platon… Opći je osjećaj matematičara kako je “teorem već tu”, samo čeka na dokaz. Matematičari su stalno zaposleni dokazivanjem “postojanja” rješenja složenih jednadžbi. Dakle, na neki način, matematički objekti postoje …  – π ne postoji “pod kapom nebeskom”, nego u čudnom, ali očito stvarnom, matematičkom svemiru.  (Helmut Moritz)


Matematičko se postojanje razlikuje ne samo od tjelesnog postojanja, nego i od postojanja koje pripisujemo svojim duševnim zamjedbama. Pa ipak postoji duboka i tajanstvena povezanost svakog od njih s druga dva vida postojanja: tjelsnim i duševnim. Na slici sam shematski naznačio sva ta tri vida postojanja – tjelesni, duševni, i platonički matematski – kao … tri zasebna ”svijeta”, nacrtana shematski kao sfere. I tajanstvene povezanosti među tim svjetovima su također naznačene, pa sam crtajući dijagram nametnuo čitatelju neka svoja uvjerenja, ili predrasude…

3worlds

Može se zapaziti, u vezi s prvom od tih tajanstvenosti – odnosa platoničkog matematskog svijeta spram tjelesnog svijeta – da dopuštam tek malom dijelu svijeta matematike relevantnost za djelotvornost tjelesnoga svijeta. Svakako je slučaj da posao čistih matematičara danas pretežno nije u očevidnoj vezi s fizikom, a niti s nekom drugom znanosti, premda nas neočekivana važna primjena često zna iznenaditi. Slično tome, u odnosu na drugu tajanstvenost gdje se duševnost povezuje sa stanovitim fizičkim strukturama (najodređenije, sa zdravim, budnim ljudskim mozgom), ne insistiram na tome da većina fizičkih struktura nužno potiče duševnost. Dok mozak mačke može doista pobuditi duševne odlike, ne zahtijevam da isto vrijedi za nekakav kamen. Naposljetku, uz treću tajanstvenost, smatram samorazumljivim da tek mali dio naše duševne djelatnosti mora imati veze s apsolutnom matematičkom istinom! (Prije će biti da smo zabavljeni mnoštvom nadražaja, zadovoljstava, briga, uzbuđenja, i tome sličnog što nam ispunjava životnu svakodnevicu.) Te su tri činjenice predstavljene malenošću osnovice poveznice svakoga pojedinog svijeta sa sljedećim, uzme li se smjer kazaljke na satu na dijagramu. No, svoje predrasude otkrivam u obuhvaćenosti svakoga čitavog svijeta unutar horizonta njegove poveznice sa svijetom koji mu prethodi.

Tako je, prema slici, čitav tjelesni svijet prikazan kao da se vlada u skladu s matematičkim zakonima… Ipak, lako mogu zamisliti da će dobar broj čitatelja teško prihvatiti da su sva djelovanja u svemiru u potpunosti predmet matematičkih zakona.

Isto tako bi mnogi mogli …, primjerice, osjećati da zauzimam previše tvrdokorno znanstveno stajalište crtajući svoj dijagram tako da sva duševnost ima korijen u tjelesnome. To doista jest neka predrasuda, jer, premda je istina da nemamo razložnih znanstvenih dokaza o postojanju ”duša” koje ne bi imale neku fizičku osnovu, ipak ne možemo biti posve sigurni…

Daljnja se moja predrasuda odražava u činjenici da sam na slici predstavio čitav platonički svijet unutar obuhvata duševnosti. To bi htjelo naznačiti da – barem u načelu – nema matematičkih istina koje bi bile iza horizonta razuma. Dakako, postoje matematički iskazi tako ogromne složenosti da nitko ne bi mogao imati dovoljno duševne snage da provede potrebna razmatranja. Pa ipak bi te stvari bile potencijalno unutar horizonta (ljudske) duševnosti i dosljedne onom značenju slike koje sam namjeravao predstaviti…

Postoji i daljnja tajanstvenost, ili paradoks, kružnoga vida ovih svjetova, gdje izgleda da svaki uspijeva obuhvatiti sljedeći u njegovoj potpunosti, dok sam ovisi tek o malom dijelu svoga prethodnika.

Moramo zadržati u umu da svaki ”svijet” posjeduje svoju vlastitu osebujnu vrstu postojanja, razlučivu od drugih dviju. Pa ipak, ne mislim da ćemo, u krajnjoj liniji, moći na pravi način razmatrati bilo koji od ovih svjetova izdvojeno od ostalih. (Roger Penrose)


Literatura:

  1. navod iz James Robert Brown, Philosophy of Mathematics, 1999., str. 11., preveo: ja
  2. Dalai Lama, The Universe in a Single Atom, 2006., str. 135., 136., preveo: ja
  3. Karl Popper, Three Worlds, THE TANNER LECTURE ON HUMAN VALUES, Delivered at The University of Michigan April 7, 1978, link, preveo: ja
  4. Helmut Moritz, Znanost, um i svemir, 1998., str. 188. – 190., preveo: Dušan Trbojević, izvornik: Helmut Moritz, Science, Mind and Universe. An introduction to Natural Philosophy (1995)
  5. Roger Penrose, The Road to Reality, 2005., str. 17. – 22. i 1029. – 1030., preveo: ja

(nadopunjeno: viii.’14.)

Oglasi

7 misli o “trostrukost?

  1. Nisam veliki poznavalac filosofije, no još uvijek ne mogu razumjeti tu platonsku ideju svijeta ideja budući da, barem iz mog stajališta, takvo nešto uopće ne postoji. Naime, štogod da mi zamislimo pripada nekoj svojoj realnosti, pa spadalo to u “drugi” ili “treći svijet”, međutim ako se prirodnim zakonitostima prida osobina bezvremenskog i apsolutnog, onda postaje jasno da se nameće realnost realnosti što opet ne može postojati. Da budem jasan taj “treći svijet” samo je dio neke realnosti koja opet može biti dio naše realnosti, ali nije nužno da se ta realnost kao apsolut odnosi na sve druge, ako se već čini da je tako kod nas i u našem slučaju.

    Sa štovanjem i zadovoljstvom iskreno vaš

    Sviđa mi se

  2. @Davore, jako dobar izbor tekstova! Posebno me se dojmio Penrose. Skinuo sam njegov crtež i proučavam ga. Tako jednostavan, a tako sadržajan. Mogao bih ga usporediti sa Platonovim trokutom Taj je prikaz složeniji, jer problematizira odnos svijesti (duše) prema svijetu 1 i 3. Neadekvatna spoznaja dovodi do neadekvatne prakse, čovjekove podvojenosti koja se pokazuje kao podvojenost njegovog svijeta. Gledanje ideje onog Dobrog, Lijepog, istinitog, koja je prikazana u središtu trokuta iscjeljuje čovjekovu svijet i njegovu djelatnost. Svijet mu se daje kao Jedno, odnosno Trojednost.

    @Algon Cordi, čestitam na jako interesantnom, sadržajnom i kvalitetnom blogu. On ne svjedoči tvoje nepoznavanje filozofije, već naprotiv. Tvoja primjedba stoji. No, Platon je dao u Parmenidu još oštrije primjedbe. Njima ne pobijamo koncept koji nije samo Platonov već je baština cjelokupne filozofije (Platon ga je samo prvi artikulirao). Kritikom taj koncept čistimo da bismo ga još jače potvrdili.
    Čovjek je jedino biće koje ima svijet. To je zato što je svjesno sebe i onoga što ga okružuje. Svijet je vezan uz svije(s)t. No, odnos svijesti prema svijetu (mislim na jedinstvo svijeta 1 i 3) je veoma složen. On nije njezin proizvod već postoji nezavisno od nje. Kant naglašava i ulogu svijesti u stvaranju svijeta (onog kojeg čovjek jedini može imati). Svijet se u njoj razdvaja na pojavu i bit, ovostranost i transcendenciju, na svijet 1 i na svijet 3. To razdvajanje je svojstveno svijesti i nije neki Platonov izum. Svijest kroz Platona i cjelokupnu filozofiju pokušava s njim “izaći na kraj”, manje ili više uspješno.

    Imam potrebu još nešto istkanuti: razdvajanje koje je svojstveno svijesti nije posljedica nekog istočnog grijeha, njezin nedostatak, nego ono što je imanentno i samom svijetu. Bez tog razdvajanja svijest nam se ne može dati. Ali zbog tog razdvajanja možemo ga i izgubiti. E, zato je život tako uzbudljiv i tako čudestan.

    Sviđa mi se

  3. Ne vjerujem baš u postojanje prvog svijeta, samo drugog. Jer, na primjer, moguće je smrznuti se, a da uopće nije hladno, jer smo mi bili uvjereni da jest. Dakle, mi smo se sami smrznuli svojim umom, a nije nas smrznula hladnoća o kojoj uče fizika i kemija.
    Što se tiče trećeg svijeta, opet bih sve svela na drugi. Mi poznajemo samo našu stvarnost. Dakle, treći svijet, kao i prvi, postoji za onoga tko smatra da postoji, a ne postoji za onoga tko misli obrnuto.
    Mislim da je jedino drugi svijet neosporiv jer i materijalist koji misli da ga nema – misli. Nije moguće ne misliti.
    Zapravo mi se sviđa ideja solipsizma. Vjerojatno ne sadrži mnogo istine, ali stvara jedinstvenu osobu jer solipsist ne pušta vanjske utjecaje u svoj um. To ga može činiti ograničenim u tuđim očima, a i narcisoidnim, ali ne smatram da onaj tko sve radi po svom nužno misli da je najpametniji. Što ti misliš?

    Sviđa mi se

  4. Možda bi se ta tri svijeta mogla svesti, ili barem dovesti u vezu, sa gramatička tri lica (asocirao me na to ovaj Heladin solipsizam…) Svijet 2 bi očito bio vezan uz prvo lice jednine, uz ”ja” (”subjektivnost”), a svijet 1 uz treće lice (i to prvenstveno uz zamjenicu ”ono” – dakle ”objektivnost”). Svijetu 3 bi onda preostalo drugo lice jednine,dakle ”ti”… Ali, rekao bih, i prvo i drugo lice množine – dakle ”mi” i ”vi”, koji su, zajedno sa ”ti”, nekako vezani uz ono što bi se moglo nazvati ”intersubjektivnost”.
    Ta zamisao o svijetu 3 kao svijetu intersubjektivnoga odmah zvuči dosta uvjerljivo s obzirom na pitanja dobra i lijepoga, pa čak uvelike i pitanja istinitosti… Dobro i lijepo je ono što u sporazumu s drugim ljudima uviđamo kao dobro i ljepo. Ali se matematičarima, a još više fizičarima, vjerojatno ne bi svidjela zamisao da matematička pravila nisu ”objektivna”… No, ipak je ”objektivnost” iskaza pi/4 = 1 + 1/3 – 1/5 + 1/7… nekako drugačija od ”objektivnosti” postojanja ovog ovdje stola… Na kraju, barem meni, ne uspijeva izbjeći to da se matematička objektivnost sastoji u tome da neka pravila prihvaćaju svi oni koji se razumiju u matematiku – a kriterij za to da se netko razumije u matematiku jest taj da prihvaća baš ta pravila. Čini mi se da taj krug nije bitno različit od sličnog kruga koje vrijedi za pitanja dobra i ljepote. Za razliku od ovog stola čija nam se realnost može nametnuti na ”tvrd” način tako da npr. lupimo glavom u njega, rekao bih da se realnost matematičkoga reda otvara samo onima koji su je spremni vidjeti (slično kao realnost reda dobra ili ljepote).
    Tako da ta veza s tri gramatička lica možda stoji i za Svijet 3 (čini mi se da je za svijet 1 i svijet 2 očita).
    Isprike zbog naklapanja, napisao sam čim mi je palo na pamet, nisam baš promislio čitavu stvar. 😀

    Sviđa mi se

    • Još jedna meni zanimljiva stvar mi pada na pamet: do iste trostrane sheme su došli Popper koji polazi od prirodoznanstvene metodologije (dakle, od Svijeta 1, objektivnosti), buddhisti koji polaze od samopromatranja uma (dakle, od Svijeta 2, subjektivnosti) i Platon koji polazi od ideja (dakle, Svijeta 3).

      Sviđa mi se

  5. Sva tri svijeta su na slici prikazana ravnopravno. Nije li ipak mentalni svijet “prvi među jednakima” jer je on taj koji na kraju obuhvaća/poima cijelu strukturu pa i svoje mjesto u njoj (što se na crtežu ne vidi, a što je i razumljivo jer ne znam kako bi se to moglo nacrtati)?

    Sviđa mi se

    • Sviđa mi se kako D. Pejović (link) ovu trostrukost izražava, između ostaloga, i kao trostrukost zamjenica ”ja-ti-ono”. U tom smislu bi se reklo da si u pravu, jer bez ”ja” nema ni ”ti” ni ”ono”, dok se čini zamislivo da bude ”ja” bez ”ti” ili ”ono”. Ali, dublje promotreno, mislim da je svatko od nas podjednako izvorno neko ”mi” koliko i neko ”ja”, pa u tome smislu gledišta (svih) mogućih drugih (svih kojima možemo reći ”ti”), a koja dolaze do izražaja u Svijetu3, nisu manje izvorna od samo mojih u Svijetu2. Dok nas opet naša neukidiva tjelesnost uvijek vraća na Svijet 1.

      Svakako ne mislim da je moguće reducirati bilo koji od ovih aspekta jedan na drugi. No, možda je tvoja formulacija ”prvi među jednakima” pogođena (možda je ”prvo lice jednine” s razlogom ”prvo”).

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s