(sebe)obrazovanje?

– Specijalistička izobrazba, dakle, nije cjelovito obrazovanje.
– Ma to je odavno zastarjela priča. Ljudi se školuju da postanu stručni u nekom poslu.
– Možda je filosofija, u akademiji ili izvan, oduvijek nešto vremenu neprimjereno, ”zastarjelo”.
– Onda da više ne financiramo izobrazbu u akademskoj filosofiji?
– Nije to pitanje za mene. Naravno, time ne bi nestala potreba za filosofiranjem kao cjelovitim sebe-obrazovanjem.
– Kažeš da nastojanje za tom tvojom cjelovitošću, što god to bilo, nema veze sa studijem filozofije. Ali filozofi su još od Pitagore, Platona i Aristotela do Ficina, Leibniza ili Humboldta osnivali obrazovne ustanove. Čemu? – ako je cijela stvar u tome da sam sebe radikalno pitam kako živjeti? Zašto uopće ustanove ako ”filosofirati” prvenstveno znači misliti samostalno?
– Zato što je slobodni prijateljski razgovor, kao prvenstveni medij filosofiranja, jedan od preduvjeta cjelovitog obrazovanja. Te su institucije naprosto mjesto za dijalog, osobito s iskusnijima na putu filosofiranja.

(klikni na naslov)

znanost i pri-povijest? (ulomak iz Jean-François Lyotard, Postmoderno stanje)

Mada je pripovijedanje priča uvjet razumljivosti sebe i svijeta, znanost se od početka Novog vijeka pojavljuje kao znanje koje je suprotstavljeno pripovjednom znanju. ”Znanost je od početka u sukobu s naracijama. Prema njezinim mjerilima većinu ih možemo razotkriti kao bajke.” Ipak, smisao znanosti ne može se odrediti znanstveno: ”Znanstveno znanje može znati i priopćiti da je pravo znanje samo ako pribjegne drugome znanju, priči, koja je za njega neznanje.” Bez neke izvan-znanstvene meta-naracije, ”velike pripovijesti”, znanost ne može legitimirati samu sebe.

postmoderno?

Kad je novovjekovna znanost započela prije nekih četiri stoljeća radikalnim prekidom s dotadašnjim aristotelovskim svrhovitim objašnjenjima, neizbježno je dospjela u sukob s pripovijestima, koje su po svojoj naravi svrhovite. Prema mjerilima znanosti većinu ih trebamo smatrati bajkama. Time što je najveća pripovijest, ona o Bogu, postala ”neuvjerljivom”, izgubljena je krajnja svrha. Nietzsche je među prvima objavio da će to na koncu dovesti u pitanje vrijednost same znanosti, budući da svrhu znanosti ne može odrediti sama znanost, nego tek neka izvan-znanstvena naracija. Nju su pružale velike moderne pripovijesti (poput prosvjetiteljstva, marksizma, nacionalizma, umjetničkih pokreta, liberalne demokracije, scientizma,…) koje su smisao nalazile u oslobađanju od tradicionalnih ”bajki”/”mitova”. No, konačni poraz predmodernih naracija u sporu sa znanosti obesmislio je i te oslobodilačke moderne ”velike priče”. Time započinje postmoderna. Ona odustaje od svake ambicije za veličinom, sveobuhvatnošću, cjelovitošću. Bez tog presudnog usmjerenja, ”filozofski” postmodernizam se svodi tek na stalnu sjenu filosofije, sofistiku.

Mada je Nietzsche njen prorok, postmoderna ne ozbiljuje njegov projekt (koji nastoji za veličinom, za ”moći biti jednako tako mnogostrukim kao i cijelim”), nego ”zadnjeg čovjeka” čija kultura više ne nabacuje strijelu svoje žudnje nad čovjeka, nego se, odustavši od smisla/svrhe, čuva svakog rizika i ambicije, te, u najboljem slučaju, bezopasno sprda.

idealnost?

Od samih začetaka filosofije, osobito se način postojanja onoga čime se bavimo u matematici i logici opirao svakom relativizmu i subjektivizmu. Za Husserla (kao i za Gottloba Fregea, jednog od začetnika druge najvažnije filosofske tradicije u 20. stoljeću, naime (jezično-)analitičke filosofije), to je također i brana spram psihologizma.

Prije nego vidimo kako je Husserl proveo tu obranu, treba reći da se ne radi isključivo o opovrgavanju nekih danas irelevantnih/napuštenih gledišta s početka prošloga stoljeća. Naime, za Hussela je psihologizam bio posebna vrsta naturalizma, odnosno pokušaja svođenja svake spoznaje, pa i logičke, na psihologiju shvaćenu kao prirodnu znanost.